Obilježiti 30 godina glazbene karijere sigurno da nije mala stvar. Hladno pivo je jedan od bendova kojem je to i uspjelo. Sasvim zasluženo, jedan od naših najpopularnijih sastava obilježava tri desetljeća rada.

Krajem prošle godine su sve zaokružili s prvom kompilacijom “Greatest Hits”, a ove godine pripremaju i seriju posebnih koncerata koja će započeti dvodnevnom rezidencijom u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu, 2. i 3. ožujka.

Na prošlotjednom druženju u glazbenoj knjižari Rockmark bend je odradio i tajni nastup u sklopu jubilarne 200. “Akustike”. Najavili smo im se par dana ranije, posjeli ih sve za stol i u ugodnom okruženju popričali o aktualnostima uz pokoju hladnu pivicu te napravili i presjek nekih ludih momenata karijere.

Muziku podržava

Sve je krenulo u ugodnom tonu, a završilo u još ugodnijem, ali i urnebesnijem. Smijali smo se zajedno uz njihove nebrojene anegdote i neke zaista nevjerojatne situacije koje su odlučili podijeliti s nama. Iskreno, zabavno i opušteno. Takvo je Hladno pivo u 2018. godini, a samim time i ovaj polusatni razgovor s njima.

foto: Leonora Bedić

Za početak bih vas pitala najjednostavnije moguće pitanje, kako ste momci? Kako vam je krenula nova 2018.?

Zoki: U novoj godini smo bolje nego u prošloj. U prošloj su svakog od nas napale sve moguće boleštine.
Mile: Ove godine može biti samo bolje. Svaku godinu počinjemo optimistično, pa se onda poslije toga svaki puta razočaramo. Tako smo krenuli u 2018.
Šoki: Deda i ja nismo bili bolesni.
Deda: Ja sam bio 20 dana. Zapravo 20 godina sam bio bolestan (smijeh).
Suba: Deda nikad nije bio bolestan, samo se jednom razbolio.

Znači imunitet je jak, to je dobro. Evo za početak bih možda krenula s prvom kompilacijom koju ste nedavno objavili. Kakvo poglavlje ste zatvorili s ovim izdanjem, a kakvo možda otvorili?

Zoki: Zatvorili smo poglavlje od 30 godina benda, a koje smo otvorili nemam pojma. U principu nikada nismo razmišljali o tome što će biti sljedeće. Sada imamo tu kreativnu pauzu, barem što se tiče benda. Mile priprema taj solo album, a mi ćemo isto vjerojatno raditi nešto drugo da popunimo taj prazni prostor dok nismo diskografski aktivni. Svirat ćemo koncerte i dalje, ali jedino što ćemo ove godine na toj turneji svirati je malo više tih starih pjesama, koje ne sviramo baš često u posljednjih 15-ak godina. To je u principu razlika u odnosu na prethodne tri godine kad smo se uglavnom bazirali na promoviranju pjesama sa zadnjeg albuma i nekakvih klasičnih koncerata Hladnog piva.
Mile: Hladno pivo u tih 30 godina nikada nije ništa “recikliralo”. Uvijek smo radili štreberski. Imaš novi album, promoviraš novi album. Malo se povučeš, napraviš još jedan album, pa onda promoviraš taj. I tako cijelo vrijeme. Ovoga puta smo rekli, ajmo se malo odmoriti na lovorikama. Izdali smo taj “Greatest hits” album koji mislimo iscrpiti do kraja i na njemu se u krajnjoj liniji obogatiti ovakvim koncertima kao što je ovaj u Domu sportova.

Moglo bi se reći da je upravo ovo vaš ‘Soundtrack za život’, ili mislite da bi ga neke druge vaše pjesme još bolje predočile?

Zoki: Mene bi najbolje predočila “Zakaj se tak oblačiš”. (smijeh)
Šoki: Nismo mogli sve. Problem je u tome što smo zbog ovog medija koji se zove CD, bili ograničeni minutažom. I zato je to nekakva retrospektiva, odnosno presjek. Da možemo, sigurno bismo stavili još pet, šest pjesama.
Mile: Treba napraviti razliku između kompilacije najboljih pjesama i kompilacije najvećih hitova. Ovo je kompilacija najvećih hitova. Definitivno nije kompilacija najboljih pjesama. Sad se mogu sjetiti sigurno 10 pjesama koje su bolje od ovih koje su nužno na ovom albumu. Ali svatko od nas ima svoje favorite.

Suba: Mislim da smo mi jedan bend koji ima te fanove koji vole naš rad. Da staviš bilo koju pjesmu, njima je dobra. I ovo što kaže Šoki, baš smo gledali da ove 23 pjesme budu nekakva retrospektiva tih naših hitova kroz 30 godina. Što se mene tiče, uvijek sam i za ‘B-side’ varijantu.
Šoki: Imamo još toliko za staviti.
Suba: Toliko je dobrih pjesama koje jednostavno nismo uspjeli isfurati. Jedan smo od rijetkih bendova koji je s albuma izbacivao po osam singlova. Mislim da bi svaka naša pjesma mogla biti singl.
Šoki: Tko zna. Možda ćemo izdati i neku drugu varijantu ‘B-sidesa’. ‘C-sides’.
Mile: Kao što vidiš ne muči nas manjak samopouzdanja.

Bome niti entuzijazma (smijeh). Meni je osobno za uho zapela i vaša suradnja s Josipom Lisac na pjesmi “Soundtrack za život”. Zbog čega vam se upravo Josipa činila kao najbolji izbor za nju?

Zoki: Do toga je došlo jer nam naš izdavač, koji je objavio “Šamar”, za ovu kompilaciju nije htio dati snimke koje se nalaze na “Šamaru”. Zbog toga smo te pjesme morali snimiti ponovno. Nismo mogli objaviti “Greatest Hits” bez “Zimmer Frei”, “Soundtrack za život”, “Samo za taj osjećaj”, “Ne volim te”… I kupio je još jedan album od našeg bivšeg bivšeg izdavača. Mi te pjesme možemo svirati, ali te snimke ne možemo koristiti jer nismo dobili dozvolu. Tako smo ušli u studio, snimili ponovno te pjesme i onda se Suba sjetio da bi bilo fora pozvati Josipu Lisac da otpjeva tu pjesmu jer je ona nas zvala da budemo gosti na jednom njenom koncertu u Tvornici prije 15-ak godina. Da nam je taj izdavač dao pravo na te pjesme, vjerojatno ne bi došlo do ove suradnje.

Svakako trebamo spomenuti i dupli koncert u Domu sportova s interesantnim konceptom, prve večeri samo prva četiri albuma, a druga večer ‘best of’ Hladnog piva. Kakav je osjećaj ponovno proživljavati te stare dane kada svirate stari materijal? Je li zdrava ta nostalgija?

Suba: Nostalgija je zdrava, ali kratkoročno.
Šoki: To ti je isto kao s dobrim vinom. Ako puno popiješ onda ne valja, ako popiješ malo onda čini dobro (smijeh).
Mile: Povratak starim pjesmama ti uvijek dođe kao mali vremeplov. I okej je tu i tamo prisjetit se, ali kao što veli Suba loše je stalno živjeti od nostalgije i uspomena. To te zakoči u svakom pogledu. To ti je kao da žališ za prvom ljubavi, a prošlo je već 30 godina (smijeh).
Suba: Ili čovjek kojeg srećeš zadnjih 40 godina i koji je vječito u majici od The Rolling Stonesa. (smijeh). On se nije maknuo i jednostavno ne zna da je poslije The Rolling Stonesa nastalo još 10 milijardi bendova.

Zoki: Ili ne zna da su The Rolling Stonesi nakon napravili još par majica. (smijeh).
Suba: Ne da ne zna, nego ga ne zanima. Njemu odgovara živjeti u tom vremenu.
Zoki: Mi smo se tu uspjeli nekako složiti. Kad smo radili ta tri koncerta u KSET-u i vratili se na prva tri albuma, imali smo ideju čak otići na nekakav mini tour. Ljudi su pokazivali veliki interes i sve. Ali tada smo smo već imali dosta pjesama za novi album, pa smo napravili jednu pauzu jer su nas ljudi baš pilili s tim. I onda smo se sjetili i napravili “Evo vam Džinovski”. U tih mjesec dana smo odvojili dva, tri tjedna da se prisjetimo tih starih stvari i uvježbamo ih. Ako ih nisi svirao nekih 15 godina, normalno da ih zaboraviš. Ne sviramo po notama još uvijek. To je problem ponekad.

Vjerojatno vam se i sve brzo vrati čim ponovno uzmete instrumente u ruke i krenete…

Zoki: Tu imamo još jedan moment koji nije bio prisutan prije 15-ak ili 20 godina, jer mi sad samo sviramo i živimo od Hladnog piva. Imamo vremena baviti se muzikom, a ne da radiš nove pjesme pa se čini da recikliraš. Ljudi te pitaju zašto svake tri, četiri godine. Zato što odsviraš nešto i čini ti se da si to već čuo. Onda napišeš tekst koji ti se ne sviđa, pa se puno više vrtiš na tekstovima nego prije 20 godina. Ista stvar i s aranžmanima. Teže nam je snimiti novu ploču, a da budemo zadovoljni s njom. Ako već radimo novi album, onda tih 10, 12, 13 pjesama moraju stvarno biti takve da onda stojimo iza njih. A ne po principu budemo to objavili, pa ćemo vidjeti kako će ispasti. To nismo nikada radili. Nekada se znalo dogoditi da požalimo nešto, učini ti se da si nešto mogao drugačije napraviti, ali to je normalno. Jedanput kada sve snimiš onda se ne treba okretati nazad. Treba ići naprijed, gledat dalje i ne razmišljat o tome što je bilo prije.

Što se Doma sportova tiče, tamo ste ’92. svirali prvi put?

Zoki: Da, na festivalu gdje je bila šora. Ima i na YouTubeu.

Kako uopće izgledaju mentalne i fizičke pripreme za Dom sportova?

Suba: Nema tu mentalnih priprema. Fizičkih moraš imati jer takva glazba zahtijeva fizičku spremu kakvu takvu.
Zoki: Obaviš par operacija i ko nov si (smijeh).
Suba: Da, evo obavio sam operaciju koljena da bih mogao to odsvirati (smijeh). Mislim da treba biti opušten.
Mile: Znaš ono, prolit ću krv za taj koncert.
Suba: Ja sam svoj honorar već potrošio (smijeh). Unaprijed, na operaciji. Mislim da je nama najveći gušt što sada možemo to raditi opušteno, bez ikakvih zamaranja.

Mile: Sad smo u tolikoj lovi da nam više nije bitno (smijeh).
Zoki: Ovo je čak prvi koncert u Zagrebu nakon 2004. da ga sami ne organiziramo preko Gajba Records, nego to radi LAA. Nećeš vjerovati, ali jednostavno nam se nije dalo. Znaš i sama da imaš toliko stvari koje ti odmiču pažnju od same muzike i same svirke. Više nam se stvarno nije dalo.
Mile: I konačno možemo dati zahtjeve koje nikada prije nismo sami sebi davali, tipa što sve mora biti u backstageu. Jednom smo tražili i pavijana i rijetki whiskey i oni su to sve ispoštovali.

Pavijana?

Mile: Da, malog pavijana. Mene smiruje razgovor s pavijanom u backstageu.
Šoki: Onda se taj pavijan poslije koncerta pretvori u gorilu.
Mile: Oni su to sve šutke prihvatili.
Šoki: I veliki švedski stol s ekstravurštom.
Suba: Bez ičega gore (smijeh). Htjeli smo švedski stol bez hrane.
Zoki: Treba biti opušten. Vremena su takva. Mi volimo ovo što radimo, čak solidno i živimo od toga. Ali zbog svega što se događa kod nas i svih tih idijotarija, dobro se nekada maknuti u taj svijet gdje je samo muzika. I još sad da razmišljam dal je na ovom prodajnom mjestu prodano toliko i toliko, ne da mi se. Možda se to neće osjetiti na samoj svirci, ali mi ćemo osjetiti u svojoj duši.

U planu je i interesantna scenografija?

Mile: Prvi dan će biti punkerski skroman, a drugi dan će biti spektakularan da će se i Toni Cetinski posramiti (smijeh).
Suba: Koncept bi trebao biti jasan. Ako je ogoljena verzija, dakle brze pjesme, žestoka glazba i full gas, onda mislim da light i nekakvi spektakli na bini nisu potrebni. To je takva glazba.
Zoki: Sreća da smo na prva četiri albuma imali dvije, tri malo laganije pjesme, tako da možemo malo i predahnuti.
Šoki: Da Suba može malo nogu ispružiti.

Mile: Zabranit ćemo ulazak u štiklama prvi dan. Pa da nas još poslije love zbog slomljenih zglobova.
Zoki: U principu bendovi koji sviraju brzu muziku ne sviraju duže od sat i 15, sat i pol. Masu puta sam bio na koncertima stranih bendova na kojima je bilo sat i 20 i doviđenja.
Mile: Nas bi linčevali da siđemo nakon sat i 20 (smijeh).
Zoki: Mi moramo svirati dva sata ili dva i 15. Srećom da imamo tih par laganica u toj fazi karijere, zbog Sube. On je problematičan.
Suba: Da, pa ja sam.
Šoki: On je problem, mora uvijek imati maserku, pa se razgibava, pa rastezanje.

Ili kao Bruce Springsteen odvalit četiri sat koncert (smijeh).

Šoki: Da, ali i on priča puno.
Zoki: Dobro njih je 15 na bini, svi pjevaju…

A što je s turnejom? Imate u planu nešto nakon Doma sportova?

Suba: Turneja na domaći način što se kaže. Rastegnula se na cijelu godinu. Ne možemo odraditi zaredom ništa.
Mile: Svirat ćemo mi i u Sarajevu, u Beogradu na Kalemegdanu ćemo odraditi veliki koncert.
Zoki: Na Kozari, na Sutjesci.
Mile: Bit će puno koncerata.
Suba: Odsvirat ćemo sve što je moguće, a sad… Naravno sve velike gradove u regiji.
Šoki: U Nikšiću ćemo svirati… (smijeh)

Prigodno prvoj ‘Old School’ večeri sada bih napravila mali povratak u prošlost. 1988. održali ste prvi koncert u Kumrovcu, kako pamtite tu večer?

Zoki: Pamtim gotovo pa cijeli dan. Znam da su otišli ranije, Suba je otišao prije s izviđačima, mi smo kasnije. Sjećam se da sam taj dan kupio prvi album Psihomodo popa, “Godina zmaja”, da je taman izašao. Došao sam doma, malo poslušao, i onda sam lovio vlak u Vrapču, a kad smo došli tamo još je bio dan. Pili smo bambus i bili smo dosta nesigurni kako će to sve skupa ispasti. Onda su nas još potjerali zbog kiše s vanjske bine unutra. Nije bilo ključa u toj nekakvoj dvorani, tj. mjesnoj zajednici u kojoj smo trebali svirati, pa smo morali sve instrumente unijeti kroz prozor. Ljudi su ulazili kroz prozor dok su ovi našli ključ. Ali koncert je bio super, izbila je naravno i tuča odmah.

Spominjete nešto često tuče (smijeh).

Mile: Na počecima je znalo biti tih fizičkih okršaja na koncertima jer je mahom bila muška publika. Poslije se to izniveliralo i kad su žene počele dolazit postalo je malo pitomije. I hvala im na tome, puno je ljepše.
Zoki: Možda smo malo i sami krivi. Bila su takva vremena, bili smo nabrijani, svirali smo užasno brzo i znalo je biti tih malo problematičnih situacija, ali to je možda više bilo normalno u tom vremenu.

Mile: Na prijašnjim velikim koncertima u Zagrebu policija je znala zahtjevati dodatno ljudstvo jer su smatrali da su koncerti Hladnog piva visokog rizika (smijeh).
Zoki: Bilo je, da. Smatrali su tu vrstu glazbe problematičnom. Znam da je koncert visokog rizika bio u Splitu. Sad je li to bilo jer smo iz Zagreba ili zbog toga kaj smo svirali, nemam pojma (smijeh). Bila je nekakva glupa varijanta, ali i moguće da je bilo zabilježena nekakva tuča na našim koncertima. Bio je i onaj mali kaj je opal sa zida, na promociji “Desetke”.
Mile: Sad dolaze ljudi svih generacija.
Šoki: Sad se plaća osiguranje.
Zoki: A sad se plaća i upad. Mislim da je plaćanje upada riješilo dosta takvih idiota.

Kad smo kod svirki, svirali ste u gotovo svim klubovima u Hrvatskoj, zajedno i s nekim jako velikim imenima, nastupali i u Dublinu i Londonu. Sigurno postoje neke anegdote koje nećete zaboraviti dok ste živi?

Mile: Najbolje pamtim loše koncerte. Sjećam se u Novoj gorici kad smo izašli na binu, odsvirali prvu pjesmu i nije bilo nikoga. Samo dva para umornih ruku nam je pljeskalo u dvorani gdje stane tisuću i pol ljudi. To ne možeš zaboraviti. Kad izađeš u ogroman prostor kao što je recimo Tvornica, i nema nikoga u dvorani…
Zoki: A prije tebe iz razglasa se čuje: “U javi i snu, znaj da uvijek bit ću tu”. Još smo pitali frajera koji tamo radi što se događa, pa nam je sam rekao da večeras neće biti nikoga (smijeh).
Mile: Bilo je Martinje i svi su pili za đabe po gradu. Mi smo odradili koncert kao da je puna dvorana, otišli doma i to je koncert koji nikad neću zaboravit (smijeh).
Zoki: I dobili smo pare.

Barem nešto (smijeh).

Zoki: Nekad je ipak ljepše svirati pred ljudima (smijeh).

Jesu li neke od njih bile povezane i s fanovima, neke možda ekstremnije situacije u kojima ste se našli?

Zoki: Znalo je biti nekih iskri, ali to je bilo davno. Netko je jednom stalno nešto bacao, sjurio sam se dolje, pa sam skužio da sam se našao pred klincima od 16 godina…
Suba: Bila je jedna situacija, ali nenamjerno se dogodilo…
Zoki: Suba je jednom pogodio nekoga palicom u leđa.
Suba: Da, u Pazinu. Svirali smo “Fur Immer Punk” i Mile je rekao “dajte ljudi siđite s bine, jer kad krene znamo kaj se događa”. Netko padne na bubanj, netko pojačalo sruši i tako dalje. Normalno nisu se dali s bine, i jebiga moraš krenut, i kak smo krenuli frajer je odmah pao na bubanj i ja sam ga palicom po leđima. Frajer se okrene, a kad ono, nije frajer nego ženska (smijeh). Kakav trash.
Mile: Tučeš žene (smijeh).

Suba: Ma ne boli nikaj, evo mogu ti sad pokazat (smijeh).
Zoki: Sad sam se sjetio. Kad smo svirali u Poljskoj 2011., to je bilo taman prije našeg koncerta u Areni kad smo promovirali “Svijet glamura”, svirali smo negdje prema bjeloruskoj granici u malom klubu miks Gjure i Jabuke, mali klub, stane 100 i nešto ljudi, a bilo je 60, par Poljaka koji su znali za nas jer ljetuju kod nas pa su čuli za bend. Pili smo tu njihovu poljsku pivu i meni se u jednom trenutku počelo pišati, mislim si kaj ću sad, kak da prekinem koncert. I “Nije sve tako sivo”, onaj dio kad Mile komunicira i Suba drži ritam, ja odem na wc i vratim se nazad nakon tri minute, a Suba meni šapće: “Jebem ti…”.
Suba: Jedanput u Puli kad smo svirali frajer je bacil flašu, pogodila je konstrukciju od lighta i drito ono dno od pive Zokiju razreže žilu (smijeh).

Zvuči prilično grozno?!

Zoki: Evo tu me pogodilo (o.p. autora: pokazuje na ožiljak na ruci), ali ništa strašno, nekakva kapilara samo.
Suba: I tu smo završili koncert. Kad sam to vidio, stao sam pred mikrofon i opsovao im tako fino majku da sljedećih par godina nismo baš imali publike u Puli (smijeh). Ispričavam se svima. Ponijelo me, ipak mi je to brat.
Šoki: A to kaj si burazu špenadlu stavio u trosjed? (smijeh)
Suba: To je bilo ’78. Ne, neg je on meni, a stari je sjeo (smijeh). To je ono najgore.
Šoki: Tko je dobio batina?
Suba: Mi smo obično u paru dobivali batina jer stari nikad nije bio siguran koji govori istinu (smijeh), pa bi obojica dobili.

To sam baš htjela pitati (smijeh) Ali imam i jedno malo ozbiljnije pitanja. Kakva je bila početna vizija benda? Mislite da se nešto drastično promijenilo u vašem poimanju okoline, glazbene industrije, itd.?

Zoki: Početna spika je bila da smo htjeli svirati neku žestoku muziku s višeglasnim gospel refrenima i dobrim tekstovima, i dokazati da i netko tko nije najbolji glazbenik može nešto napraviti. Imali smo takvu filozofiju punka. Mi smo se jednostavno furali na to da nemamo pojma svirati i izbrijavali na to. Kao Ramonesi, mi smo glupi i znamo samo tri akorda, što je fakat istina, to je dio njihovog imidža koji su jako dobro isfurali, a to nije bilo baš tako. A danas, nemam pojma, sviramo bolje, i Mile bolje pjeva.
Mile: To mi nikad nisi rekao Zorane (smijeh).
Suba: Nemoj ga hvaliti previše.
Mile: Super stvar kad kreneš tako mlad sa 17, 18 godina je da ne razmišljaš tako puno. Ne znaš ti točno što želiš i kakve pjesme želiš raditi. Ovo je fakat istina, ali Zoki i ja smo u to vrijeme slušali dosta gospela (smijeh).

Još si pokušavam to vizualizirati u glavi…

Zoki: Da, Mahaliu Jackson.
Mile: Htjeli smo kombinirati punkersku gitarističku žestinu sa snažnim i energičnim gospel refrenima. Ne znam dal smo uspjeli u tome? Možda i jesmo.

Nakon koncerta, na što ćete se usredotočiti najviše?

Šoki: Mislim da nam je potrebna jedna duhovna obnova. Bit će to vrlo dobro, a vrhunac te duhovne obnove će biti u 9. mjesecu.

Što ima tada?

Šoki: Onda ćemo objaviti nešto, a vi razmislite što ćemo objaviti u rujnu nakon duhovne obnove.
Mile: U duhu medija, nećete vjerovati što ćemo objaviti u 9. mjesecu. Šokantno (smijeh).
Suba: Zamisli da sazovemo pressicu i kažemo: “Mi sad… Idemo na more” (smijeh).

S obzirom da ne želite otkriti (smijeh), imate još nešto za dodati za kraj, prije te ekskluzivne duhovne obnove koja slijedi?

Zoki: Evo dodao bih i nešto oko predgrupa za koncert. Pošto je prvi dan ‘oldschool’, dogovorili smo se s Deafness By Noise da sviraju prije nas, zato što su oni nama početkom ’90-ih par puta bili predrupa u Samoboru. Ali moraju svirati “Vrati flaše”. To nisam rekao Krmpi, ali pročitat će u intervjuu. “Vrati flaše”, inače ne može svirati. Stalno pjevaju na engleskom, nek se malo vrate na taj hrvatski. A za drugi dan, pošto je tada malo drugačiji koncert, ‘Greatest hits’, veselica, uzeli smo…
Suba: Lidiju Bačić.

Zoki: Do Lidije Bačić nismo mogli doć, pa smo odabrali M.O.R.T. za koji mislimo da su jedan od originalnijh bendova u našim krajevima.
Šoki: Probali smo doći do menadžera Lidije Bačić, ali ona je jednostavno konstantno bukirana. Javila se ona nama i rekla: “Ne mogu ljudi, došla bih, ali to je preopterećenje”.
Zoki: I da, baš me zanima što će se dogoditi nakon te naše pauze, kako će zvučati taj sljedeći album, hoće li se dogoditi što se dogodilo na “Šamaru” ili ćemo propast.

 

0 Shares
Muziku podržava