Hemendex: “Ovo što danas radimo zvuči kao uhu ugodna pop glazba”

Domaći bend Hemendex jedan je od onih bendova koji uopće ne zvuče domaće.

U njihov sam se synth/electro-pop/ goth/italo/new wave zvuk zaljubila na prvo slušanje, a nisu me razočarali ni njihovi live nastupi. Na sceni su od 2008. godine od kada svoju glazbu besplatno dijele sa svijetom u kojem se malo koji bend može pohvaliti takvom audiovizualnom zaokruženošću. Nakon EP-a koji su izdali sad već davne 2009., ove su se godine (konačno) odlučili za album koji izlazi na jesen.

Ako je suditi prema singlu “Faith in War” koji ga najavljuje, ono što nas očekuje sve je samo ne (ispod)prosječno. Ovom mladom i ambicioznom triju želimo ono što si žele i sami – da sviraju što više uživo i snime još ploča, a ova nova i više je nego dobar povod za intervju s pjevačem i basistom Narančom koji vam donosimo u nastavku.

Vaš bi se glazbeni izričaj u najmanju ruku mogao nazvati sveobuhvatnim. Koliko je to danas, s obzirom na tehnologiju, lako ili teško?
Možda je lako govoriti iz današnje perspektive, ali mislim da je oduvijek bilo lako. Nikada ne svira tehnologija, svira čovjek koji upravlja istom, imao on digitalni studio ili casio i kasetofon. Što se same glazbe tiče, nastojim(o) što manje razmišljati na nekom konceptualnom nivou, bez previše kalkulacija. Možda nije pametno, ali ako išta mora biti iskreno i autentično, to je glazba koju stvaramo. Imamo dosta šarene kolekcije ploča i utjecaje sa svih strana, pa nam je sasvim prirodna stvar. Vjerojatno bi nas podsvijest sabotirala da uopće pokušamo napraviti nešto što se da ugurati u usku ladicu. Nemam ništa protiv purista, imam i njihove albume u kolekciji, ali meni takav pristup nije zabavan.

Album prvijenac, snažnog naziva “Solution to Reality”, najavio je singl jednako snažnog naziva “Faith in War”. Kako je album nastajao, koliko dugo i koje još (snažne) naslove na njemu možemo očekivati?
Dosta se dugo to porađalo zbog životnih okolnosti, osobnih situacija i, jednostavno, vremena. Nama brzo dosade stvari. Uz sve to došlo je i do žanrovskih promjena i drugi album je planiran još prije nego smo u bendu ostali samo Dino i ja, a istodobno smo planirali snimanje s prijateljima iz Kimiko, koji su tada svirali s nama u live postavi. Činilo nam se kao da radimo s preprekama, pa je album skoro dobio ime “Challenge Accepted”. Srećom nije, jer smo stali na noge kada smo igrom slučaja upoznali Olega, koji je preporodio i ovaj bend i naše privatne živote. Zaključili smo da bi bilo dobro raditi s ‘vanjskim producentom’, a suradnju smo odlučili predložiti Jovanu Vesiću iz grupe Inje nakon što smo slušali CD u autu, vraćajući se sa svirke. Jovana smo, naravno, znali već otprije jer se muzičari druže, veliki smo fanovi svega što su napravili, a pogotovo albuma “Protok”, koji je skoro pa remek-djelo. Snimanje je teklo dosta glatko, sve osim vokala snimljeno je u mjesec, dva u Zagrebu, jedan dio u kućnim uvjetima – gdje smo mogli raditi opušteno, a jedan dio u studiju Marka Mrakovčića. Za snimanje vokala izdvojili smo tjedan dana u digitalnom studiju SAE u Beogradu, uz pomoć mlade i talentirane Dunje Dačić, koja je čak i vokalno gostovala na ploči, zajedno s Jelenom iz Inja. Osjećali smo da je bitno da vokalni dio snimamo pod Jovanovim nadzorom, a i Beograd je jako zabavno mjesto. Bivanje u Beogradu ovim ‘poslom’ uvijek je posebno iskustvo i drago mi je ako se to nekim čudom uspjelo prenijeti na ploču.

Kako uspijevate ‘preživjeti’ s metodom ‘daj što daš’ kada je u pitanju ‘kupovanje’ vaše glazbe?
Srećom, ne živimo od glazbe pa ne računamo na ikakvu zaradu od prodaje nosača zvuka. Skoro sve što zaradimo od benda ili spalimo na opremu koja se kad-tad ionako spontano sagori ili na snimanje ili tiskanje medija. Mali hranidbeni lanac. Daj što daš za mp3ce dosta je poštena metoda. I ja sam kupio nekoliko mp3 albuma izvođača koje cijenim i želim podržati i mislim da je to ok i u današnje vrijeme, kada ljudi više ne kupuju ploče naslijepo. Kupio sam mp3ce od Repetitora da čujem kakav je i rado ću kupiti ploču jer je dobar. Naravno, nemamo ništa protiv i da netko preuzme album i ne ubaci ništa u šešir, želimo da ljudi slušaju glazbu, zato je i sviramo. Uostalom, onaj koji tvrdi da nema besplatno preuzete mp3ce na svom hardu ili laže ili nema hard.

Postava benda s godinama se mijenjala. Što vam je to donijelo, a što oduzelo – je li to razlog toliko dugog čekanja na album prvijenac?
Najviše je oduzelo vremena, ali nam je drago što se situacija raspetljala tako kako jest, koliko god je sve to bilo emocionalno iscrpljujuće za nas – jer upravo je to utjecalo na zvuk ploče i pjesme koje se nalaze na istoj. Inače, “Solution to Reality” smatramo svojim drugim albumom. Drugi zvuk, drugo poglavlje, nova postava. Svejedno, i da se postave nisu mijenjale, teško mi je zamisliti kako snimamo novi “Reset” ili nešto s identičnim zvukom. Već od početka benda svima je bilo jasno kako ne mislimo ponavljati isti album, nama je to dosta neprirodna situacija. Na kraju krajeva, ovaj bend se od svoje prve sekunde postojanja razlikovao od bilo čega čime smo se bavili do tad. Dosada je odličan motivator.

Čime se bavite kad ne stvarate glazbu i ne brijete po svom vrlo dobro posloženom webu/tumblru? A kad smo već kod toga – tko radi što u tom online Hemendex svijetu?
Ljudi koji poznaju mene i Dina znaju tko je što napisao bez i da pitaju, ali evo, ugrubo gledano, Dino je onaj koji informira ljude kad, gdje i kako, pazi da je sve po ‘pe esu’ i brine o vizualnom identitetu, dok ja volim pisati gluposti, eseje i dopisivati se s ljudima. Svatko se zabavlja na svoj način. Samozatajni Oleg ne pojavljuje se na društvenim mrežama, ali ostavlja dobar dojam na ljude offline, društveno i kulinarski.

Nedavno ste imali koncert u sklopu Žednog uha. Na kakvim eventima nikada ne biste nastupali, a koje bi vam od domaćih/stranih pozornica laskale?
Svirali smo na svakakvim manifestacijama, ali jedino što nas zbilja ne privlači jest sviranje na predizbornim skupovima, osim ako nismo svakim atomom uvjereni u onoga koji bi nas angažirao, ali nekako sumnjam da će se takav pojaviti. Voljeli bismo svirati na nekom od ‘elektronski’ nastrojenih ljetnih festivala. Nismo sigurni kako bi nas publika primila, ali to je ujedno i najveći razlog, iako meni ovo što danas radimo zvuči kao uhu ugodna pop glazba.

U kojoj ste se mjeri zvukovno promijenili/evoluirali od mini albuma “Reset This Place”?
Nisam siguran koliko se to čuje prema vani jer je najteže biti objektivan prema svom radu, ali nama se ta razlika čini ogromnom kada npr. sviramo staru stvar u setu. Tada smo htjeli nešto drugo i mislim da smo rekli sve što smo tada mislili na ta dva EP-a. S vremenom mi je pjevački posao prirastao srcu i jednostavno sam počeo pisati drugačije pjesme. Mislim da će treći album biti još različitiji jer je Oleg jako talentiran songwriter i pjevač i potičemo ga da češće iskoči u prvi plan. Iako je na albumu koji još nije izašao Oleg dosta utjecao na aranžmane i glazbu, treći album će definitivno imati više njega na sebi i, koliko nas poznajem, vjerujem da će se dosta razlikovati od “Solutiona”.

Zašto engleski, a ne hrvatski – kako u glazbenom tako i u online izričaju? Zbog internacionalnog tržišta ili nečeg drugog?
To je nešto o čemu se nije razmišljalo previše. Nikada nije donesena odluka na kojem će se jeziku pjevati, niti hoće. Nemamo ništa protiv drugih jezika, ali nikada nije iz nas izašlo ništa na hrvatskom, njemački zna samo Dino, a francuski i španjolski, nažalost, nitko. Nadam se da će treći album imati barem jednu pjesmu na neengleskom.

Vinil, mp3, audio kazeta… koji medij vam je od ovih nabrojenih najdraži i zašto?
Vinil. Ne vjerujem da ćemo imati dovoljno sredstava da “Solution of Reality” bude u crnim brazdama, ali svi bismo htjeli imati taj veliki predmet u ruci i na gramofonu.

Budući planovi, svirke, želje, misli, htijenja, nastojanja…?
Snimit ćemo spot za “Faith in War” i barem još jednu od pjesama s albuma, ali otom potom… Jedan od odgovora na ovo pitanje koji se nikada nije promijenio je: svirati što više uživo i snimiti još ploča.