Nedostupan i mračan svijet Toola. Tako je glasio naslov koncertne kritike izašle na ovom portalu povodom njihova nastupa u Domu Sportova 2007. godine. To je možda bio moj drugi ili treći ozbiljniji koncert u životu, a srednjoškolska opsesija alt-rock teškašima iz Kalifornije kudikamo je nadilazila pjesme i proučavanje enigme njihova frontmena Maynarda Jamesa Keenana. Četverac je tada u Zagreb došao promovirati nažalost još uvijek aktualni studijski album “10 000 Days“, a najave su obećavale audio-vizualni spektakl. Upravo to smo i dobili. Oni malo iskusniji s pravom su kritizirali statičnost aktera na bini, no mi balavi i zaluđeni smo ostali zadovoljni prikazanim za ulog od nemalih 280 kn.
Pitate se kako se u ovu priča uklapa Giger? Nikako. No, jedan drugi umjetnik, usko povezan s ovim bendom, čije radove smo gledali na video-zidovima te večeri, otvorio mi je jedan posve novi svijet umjetničkog izražavanja preko kojeg sam naposlijetku stigao do pokojnog švicarskog majstora groteske. Taj posrednik izemđu mene i mog ulaska u polivalentno umjetničko poimanje glazbe zove se Alex Grey, a njegov svijet, bogatiji za široki spektar boja, uveo me u svijet umjetničke groteske, a na tronu tog mračnog i nedostupnog kozmosa i dalje sjedi H.R. Giger.
Da budemo precizni moj prvi susret s majstorom dogodio se nesvjesno. Kao mali, gledao sam četvrti nastavak legendarnog “Aliena”, a upravo taj stravični Xenomorph bio je Gigerovih ruku djelo. Ja tada nisam imao pojma o čemu je točno riječ, a moram priznati da sam za moje glazbene afinitete ključne 2007. godine također propustio primjetiti kako veliki Jonathan Davis svega desetak metara od mene urla u mikrofon koji stoji na pijedestalu oblikovanom u neku iskrivljenu formu božice Nike. Temeljac povezivanja ovih informacija gradio sam kroz godine, a danas, moram priznati posve proizvoljno, neopterećen obljetnicama ili pak aktualnim događajama, odlučio sam napisati koju o H.R. Gigeru i njegovom značaju za vizualni identitet glazbe.
Stoga, dobrodošli u distopijsku noćnu moru Hansa Gigera. Možda smo malo uletili “grlom u jagode“ bez prethodnog objašnjenja o tome kako diše njegov rad, no svi oni koji su barem jednom vidjeli “Aliena” jasno im je kako je artistički svijet našeg današnjeg subjekta istinski mračan i u neku ruku nedostupan, barem kad je riječ o razumijevanju njegova rada. Na ono ključno pitanje “kakve veze ovo sve ima s glazbom?“ probat ću odgovoriti vrlo brzo, s naglaskom na probati. Gigerov vizualni identitet utjecao je na čitav niz radova vezanih uz glazbu, uz dodatak od dvadesetak originalnih djela koja su se našla na omotima albuma glazbenika većinom A kategorije iz širokog spektra žanrova. Mi se inspiriranima nećemo baviti, već odati počast ovom velikanu uz šalicu čaja i pogled na neke od glazbeno-scenskih noćnih mora za koje možda i ne znate da su njegovih ruku djelo.
“The work of H.R. Giger is immensely powerful. Giger’s amazing cover for Emerson, Lake and Palmer’s album ‘Brain Salad Surgery’ portrays a Gothic touch that could fit any heavy metal band at any time.”
Kada ovako nešto napiše veličina poput Jimmyja Pagea, trascendencija Gigerova rada iz svijeta slike u svijet zvuka dobiva svojevrsnu “kvačicu“. Inspiriran vlastitim košmarima, Giger je stvorio perverzni svijet kohezije ljudskih tjelesa i hladne mehanike, tzv. biomechanical. Iako će većina ovdje prikazanih radova biti povezana s metal glazbom, upravo nam primjer prog-rockera daje do znanja kako groteska, seksualnost i anksioznost sivila stanuju i u nešto drugačijim žanrovima od onih koji nam prvi padaju napamet. Priča o nastanku suradnje datira iz 1973. godine kada je bend, na nagovor lokalnog švicarskog promotora posjetio Gigerov dom. Keith Emerson tvrdi kako je prvotna impresija njegovog mračnog ali skromnog doma odavala sličnosti s glazbom koju su tada stvarali. Epilog: “Work 217: ELP I“ i “Work 218: ELP II“ postali su jedni od najprepoznatljivijih omota rock antologije, a stvar odlazi toliko daleko da su originalni radovi ukradeni iz Praškog muzeja. Do dan danas nisu pronađeni, a nagrada poštenom nalazniku je $10 000.
Vratimo se malo nazad na metal. Švicarski glazbeni ekstremisti Celtic Frost drugi studijski album, “To Mega Therion“ izdali su 1985. godine za Noise Records. Apokaliptični glazbeni pasaži ojačani su glasnim heavy metal insipiriranim riffovima, a ako je za slušati uvriježena mišljenja glazbenih kritičara, upravo je “To Mega Therion“ jedan od najranijih zvučnih dokaza onoga što ćemo vrlo brzo nazvati death metal. Utjecajima tu nije kraj. Celtic Frost se, zajedno s bendom Hellhammer smatra začetnikom i kolovođom prvog vala black metala, upravo onog žanra čija eksplozija je uslijedila nekoliko godina kasnije u hladnoj Norveškoj. H.R. Giger i njegovo djelo “Satan I“ krase naslovnicu albuma, a ja, izuzev legendarnog albuma “Welcome to Hell“ skupine Venom ne mogu pronaći raniji primjerak ovakve zlobne ikonografije na naslovnici nekog glazbenog proizvoda. Jasno, sve je krenulo s prvim albumom Black Sabbath čiji unutrašnji omot sadrži golemi naopaki križ, no ipak album ste morali otvoriti kako biste ga vidjeli.
“Since i had just had an acupuncture treatment from my friend and doctor, Paul Tobler, the idea of the four needles came to me, in which i saw symbols of the four elements, to be combined with her face.” H.R. Giger
Za razliku od “Satan I“ Debborah Harry je baš kao i ELP, jedna od rijetkih koja je od velikog meštra zaradila omot dizajniran specijalno za nju. 4 igle zabodene u lice naše junakinje rezultat su svojevrsnog rada na slijepo. Naime, prije samog upoznavanja, Giger, više koncentriran na jazz glazbu, nikada nije čuo njen rad, no na temelju ugodne prve impersije i posjeta njenom domu, Giger je pristao napraviti omot za njen album „KooKoo“ te tako bivše lice sastava Blondie lansirati u samostalnu karijeru na kontroverzan način. Album je prošao loše kod kritike, a ruka cenzure otišla je čak do zabrane promocije albuma i njenog omota u londonskoj podzemnoj željeznici.
Za kraj, spomenuo bih još i Carcass. Britanski prvaci glasne glazbe 1993. godine, taman negdje u vremenu kada su posjetili Pulu (više o tome uskoro), izbacili su utjecajni album “Heartwork“, a njegovu naslovnicu krasi možda i najčudniji od Gigerovih radova. Simbol mira, preko kojeg visi ljudska kralježnica, prerada je njegove skulpture “Life Support“, a odsutnost ispunjenog prostora i autorova potpisa skučenosti unutar sivila budi nelagodu.
Gigerov rad dakako tu nije stao. Već smo spomenuli Jonathana Davisa i njegov stalak za mikrofon, a tu su i limitirane Ibanez gitare inspirirane Gigerovim skulpturama. Možda bi bilo pošteno spomenuti i Paula Bootha, tattoo majstora čiji pomalo Gigerovski autorski radovi krase tijela mnogih glazbenika. Slayer, Lamb of God, Sepultura, Slipknot… you name it. Kada se sve zbroji i oduzme, veliki umjetnik je ostavio očigledno neizbrisiv trag u svijetu filma. Pomalo u sjeni, danas smo zagrebli ispod površine njegova rada na području glazbe.
Iako je za samu glazbu radio jako malo, upravo je implementacija njegovih drugih radova dala jedno pojačano značenje glazbenim fenomenima. Bilo da se radi o proto black metalu Celtic Frosta ili pak britanskim grindcore prvacima Carcass, Gigerovi radovi ostat će prepoznatljivi i zapamćeni kao besmrtna ekranizacija naših najdubljih želja i strahova. Njegov rad je poput one legendarne premise iza filma “Hellraiser”. Svijet boli i svijet užitka dijeli tanka granica, a upravo Gigerova biomehanika prikazuje oba svijeta isprepletena njegovim perverznim prstima. Najstrašnije od svega, granica možda i ne postoji.
