Han Bennink, dobitnik Europske jazz nagrade: “Još tražim svoj put…”

Muzika.hr
1183

Prošlogodišnji dobitnik Europske jazz nagrade, bubnjar i udaraljkaš Han Bennink će 17. veljače sa svojim triom nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Bit će to treći ovosezonski koncert iz Jazz Ciklusa što ga organiziraju HDS i KD Lisinski, te uvodni koncert 25. Muzičkog biennala Zagreb.

Han Bennink je rođen 17. travnja 1942. u Zaandamu, u Nizozemskoj. Školovani je umjetnik; uspješan slikar i kipar koji izlaže u galerijama diljem svijeta. Tijekom karijere svirao je sa značajnim jazzistima: Benom Websterom, Dexterom Gordonom, Sonnyem Rollinsom, Ericom Dolphyem Leeom Konitzom i Donom Cherryem.

Uz Mishu Mengelberga, Willema Breukera i Petera Brötzmanna odigrao je značajnu ulogu u formiranju europskoga free jazza. S Mengelbergom i Breukerom utemeljio je Instant Composers Pool, organizaciju koja je podupirala djelovanje nizozemskih avangardnih glazbenika.

U razgovorima što smo ih vodili 29. studenog 2008. u Beču, prigodom dodjele Europske jazz nagrade, te 13. prosinca 2008. u Amsterdamu, nakon nastupa na festivalu Fringe ostvarena u sklopu Dutch Jazz Meetinga 2008., govorio je o najznačajnijom suradnjama, svojem poimanju glazbe i postavkama na kojima ju zasniva.

Improvizacijom se bavim cijeli život. Misha Mengelberg osmislio je drugi naziv za improvizatora – instant skladatelj. Od toga smo skovali naziv za Instant Composers Pool, kao i za ICP Records. ICP – Instant Composer Pool improvizator – to sam ja.

Možemo li o vašoj glazbi govoriti u jazz kontekstu?
Sviram jazz, premda na nj gledam kao na izvorno američku glazbu. Odrastao sam nakon Drugog svjetskog rata, pod snažnim američkim utjecajima, a glazba koja je stigla nakon oslobođenja bio je jazz.

Muziku podržava

Moj je otac bio udaraljkaš, ali svirao je i klarinet u stilu Bennya Goodmana. Glazbu koju sviram bolje bi bilo nazvati improviziranom glazbom.

Što je za vas sloboda?
Nema slobode. To je samo riječ. Što je free glazba? Znači li to da za nju ne treba platiti? Da ne treba platiti glazbenike? Da ne treba platiti glazbu? Što je sloboda? Sloboda za tebe i mene može biti nešto posve drugo.

Free-jazz za mene ne postoji. Funkcioniram s ruksakom u kojem su pohranjeni moji glazbeni alati. Vadim ih i pružam klaviristu koji ih upotrijebi i vraća natrag. U tom slučaju čak nisam slobodan odabrati alat koji ću uzeti u ruke jer to ovisi o tome što klavirist u tom trenutku svira!

Volio bih da postoji sloboda za svakoga. Ali free glazba – ne!

A spontanost?
Cijele dane usavršavam tehniku uglavnom svirajući po jastuku. Sve što učinimo u određenom trenutku spontano je i nastojimo to učiniti što je moguće spontanije. No, nije uvijek sve onako kako bismo htjeli da bude. Ponekad su prisutne poteškoće i moram se boriti, a tada ne mogu ostvariti spontanost poput one dječje, izravne.

Kako onda stojite s intuicijom?
Ona je neophodna. Može se razvijati. Što više sviraš, bolje ćeš ju razviti. Intuicija je jedino što slijedim. Ona mi je putokaz u životu. Ali, to je vrlo apstraktan pojam.

Kako se ona odražava u komunikaciji sa suradnicima?
To je najbolje. Za to sviramo, ali da bismo došli do te razine, moramo se svojski pomučiti. Nije svaki koncert ‘bingo’. S intuicijom ili bez nje, koncert je rizik. Zato je svaki nastup drukčiji.

Svirao sam s mnogim glazbenicima koji se drže svog programa. Ja ne radim listu skladbi koje ću svirati jer trenutak me može navesti na nešto posve drukčije. Želim spontane reakcije u trenutku, što je moguće spontanije.

Koliko rizika ima u vašoj glazbi?
U glazbi mora postojati rizik, avantura. Nije riječ o tome da netko svira brzo. To može svatko! Treba pronaći vlastiti put. Premda imam 66. godina, još uvijek ne znam koji je moj put, no znam da je to smjer u kojem se želim kretati.

A humor?
Duhovit ste ili niste. Stavljate li maske na lice i nastojite li napraviti show, to ne držim smiješnim. Duhovitost bi trebala proizlaziti iz spontanosti i cjelokupnog glazbenog koncepta, a ne da duhovitost bude glazbeni koncept.

Nikad nisam bio vojnik i odbijam to biti jer ne želim ubijati, ali kao sedamnaestogodišnjak s ocem sam održavao komercijalne nastupe za vojsku. Nastupali smo s klaunovima i akrobatima. Vojnike smo nastojali zabaviti i biti smiješni. Tada sam spoznao da to nikad neće biti moje smjernice u glazbi. Svirajući te nastupe, sve sam više osjećao tugu. Bilo je to iznimno bolno iskustvo.

U glazbi treba postojati humor jer on je posvuda. U tome mi pomaže i to što sam slikar, što sam duboko u fluxusu, dadaizmu, Kurtu Schwittersu, Picabiji, umjetnicima koji su mi bili učitelji.

Nije riječ o tome da, dok sviram bubnjeve, istodobno razmišljam o slikanju. Ali, dok sviram, u tom procesu dolaze mi ideje. Zašto ne bih svirao na podu? Taj bubanj ima usran zvuk – radije ću svirati na stolcu ili na podu – i to doista učinim. Na taj način mijenjam zvuk i pokret.

Kako je na početak vaše karijere utjecalo to što ste sin udaraljkaša klasične glazbe?
Do svoje 25. godine nisam mogao tečno govoriti. Mucao sam. Bio je to pakao. Roditelji su me vodili liječniku na vježbe disanja i govora.

Kao 10-godišnjak odlazio sam s ocem na probe i snimanja. On je bio strahovit udaraljkaš. Svirao je marimbu, vibrafon, ksilofon, timpane, gloknšpil, set bubnjeva, gong… Sjedio sam pokraj njega, ali nikad nisam naučio čitati note.

Otac je govorio da ih moram naučiti jer u protivnom nikad neću postati profesionalni bubnjar. On je sada mrtav, ali mislim da me s neba gleda i sluša i da je ponosan što je netko tko ne čita note tako mnogo postigao.

Sjedio sam pokraj njega dok je svirao u orkestru. Kad bi orkestar imao pauzu – jer su trubači nakon sat vremena morali odmarati usnice – ostajao bih sam u studiju i svirao bubnjeve. To mi je mnogo značilo i pomagalo u tom razdoblju kada nisam mogao govoriti. Još uvijek osjećam pozitivne učinke toga iskustva. Glazba me oblikovala.

U srednjoškolskom razdoblju svi su mi se smijali jer sam mucao. Na školskim priredbama svirale su jazz skupine. Danas je to techno-beat, a u moje se doba svirao jazz. Tako sam kao srednjoškolac već svirao s jazz skupinama, a djevojke i momci više me nisu izbjegavali.

Zahvaljujući glazbi, pronašao sam svoje mjesto. Nisam mogao govoriti, ali bio sam sposoban luđački svirati bubnjeve. Glazba mi je u to doba omogućila da steknem status u školi i samopouzdanje.

Kako ste na glazbu koju ste kreirali na početku karijere gledali tada, a kako na nju danas gledate?
Bio sam oduševljen pločama koje su Albert Ayler, Milford Graves, Giuseppi Logan, Sunny Murray i John Chicai objavljivali za tvrtku ESP. Svojski sam se trudio sve ih nabaviti.

Danas nije ostalo mnogo od tzv. američke free jazz scene. Ne čujem više te glazbenike koji su u to doba tako snažno odjeknuli. Njihova glazba pripada tom vremenu. Oduvijek sam bio svjestan činjenice da nisam rođen u newyorškom crnačkom getu.

Bilo nam je od velike pomoći što smo slušali Alberta Aylera, mada je europska glazba koju smo mi tada svirali bila drukčija. U Nizozemskoj je postojalo potpuno drukčije okružje za asimilaciju glazbe.

U Njemačkoj su djelovali Alexander von Schlippenbach i Peter Brötzmann, koji su svirali takozvanu moćnu glazbu, u Engleskoj su djelovali Derek Bailey, Evan Parker i Paul Rutherford, koji su svirali točkasto, a mi u Nizozemskoj baš i nismo previše marili za prepoznatljiv stil. Svirali smo i točkasto i glasno i mekano, ali također i blues, što je u Njemačkoj i Engleskoj bilo zabranjeno.

Mali smo narod koji se uvijek borio za preživljavanje. Pretpostavljam da to proizlazi iz tog mentaliteta.

Leži li ta posebnost u snažnom utjecaju europske klasične, ali i tradicijske glazbe?

Naravno. To je slučaj i u američkoj glazbi, na koju je utjecala glazba robova, ali i europska, skladana glazba. Moj kulturni odgoj potpuno je drukčiji od odgoja što ga je imao Elvin Jones. Zašto bih onda pokušavao svirati poput Elvina Jonesa, a mnogi upravo to čine.

Charlie Parker je bio genij, ali on je posve sputao sve saksofoniste koji su stasali poslije njega. Svi žele svirati poput njega, što je glupo. Trebali bi učiti o smjernicama koje je Bird postavio, a ne oponašati njegovo sviranje. U njegovu sviranju nedvojbeno postoji nešto što će svakom saksofonistu pomoći da izgradi vlastiti pristup. Trebamo ga jer trebamo povijest.

Potrebno nam je nešto za što ćemo se uhvatiti. U tramvaju nam je potrebna ručka za koju ćemo se držati jer ćemo inače, kad tramvaj zakoči, pasti. Mnogi su apstraktni slikari – primjerice Matisse, Braque, Klee – na početku crtali figurativno ili čak slikali pejzaže.

Moramo savladati osnove koje pomažu u ostvarivanju zamisli, inače nećemo moći odsvirati ono što želimo.

Kad bismo na početku naših karijera rekli da je ritam-sekcija u kojoj sam svirao zvučala poput američke, bili bismo nevjerojatno sretni. Danas smo sretni prepoznaju li da se ovo što sviramo ulijeva u europsku tradiciju.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 15. siječnja 2009.)
(Foto: Davor Hrvoj)

Muziku podržava