Premda su više od deset godina na sceni i sve su, samo ne nepoznati, zagrebački rockeri Cojones pravu su ‘eksploziju’ izazvali svojim trećim albumom “Resonate“, kojeg im je krajem prošle godine objavila neovisna etiketa PDV Records.
U velikom broju više ili manje mjerodavnih hrvatskih medija taj je album bio ili na samom vrhu ili pri vrhu najboljih izdanja izašlih 2016. godine.
Ispalo je tako da je “Resonate” kruna dosadašnjeg rada benda, kojemu su prethodila dva studijska albuma “Sunrise” iz 2009. i “Bend To Transcend” iz 2012. godine, s kojima je Cojones stekao status jednog od najboljih rock bendova Hrvatske. I nešto šire.Ovakav ishod i ne iznenađuje, s obzirom da je bend, sastavljen od nadarenih i obrazovanih glazbenika, zanat ‘brusio’ uglavnom po zahtjevnim njemačkim pozornicama, ali isto tako, u svakom momentu znao što hoće.Cojones su bubnjar Stanislav Muškinja, basist Gordan Tomić, gitarist Nenad Mandić i gitarist/pjevač Bojan Kocijan, a Gordan nam je neke stvari dodatno pojasnio.
Zadnjih je godina kod nas prava poplava, doslovce navala indie rock bendova, a vi ste drukčiji, puno čvršći, kompleksniji i konkretniji rock band. Kako to da se niste ‘upleli’ u tu mrežu?
Ne znam, tako je ispalo. Kad smo krenuli svirati, ideja je bila da mi sami budemo ‘svijet rocka’, odnosno bend s raznoraznim utjecajima. U biti, svi smo mi došli iz različitih ‘glazbenih voda’ prije nego što smo osnovali Cojones.Da, šarolika je paleta bendova koje navodite kao one s utjecajima na vaš rad. Od Alice In Chainsa, preko Queens of The Stone Age, pa Mastodon, Kyuss, Monster Magnet, Saint Vitus, Black Sabbath…
Je. Ja sam bio punkerski, a ostatak ekipe bio je više grungerski nastrojen, a u našoj glazbi osim tih, ima i utjecaja cjelokupne rock scene. Krenuli smo s idejom stoner rocka, s jednostavnim elementima pjesme, a zvučno bi to bilo teško, sonično. A kako je vrijeme prolazilo sve se to skupa počelo sve više i više razvijati, tako da je ovaj zadnji album nekako najšire obuhvatio područja koja volimo. Kad radimo glazbu, radimo onakvu kakvu bismo mi htjeli slušati. Zapravo, to je naša ideja.
Vaša priča traje desetak godina, jedanaesta teče. Danas se slave kojekakve obljetnice, a ova jeste nekakva koju bi trebalo obilježiti i to ste napravili s novim albumom. Kratki presjek prve dekade Cojonesa…
Pa je, evo, sve je zapravo krenulo 2006., iako sam ja stigao godinu kasnije, a u tom početnom su se periodu, prije moga dolaska, stvari ‘rađale’, ‘ajmo tako reći, polako razvijale. Kad sam došao, svi skupa smo htjeli glazbu koju ćemo širiti malo dalje, van naših granica, htjeli smo čim više svirati po drugim zemljama. A to i je neka ideja rocka, da se što više svira uživo i na taj način prezentira glazba. Tako smo već 2007. godine krenuli na mini turneje s bendom Umor, pa smo tada i napravili Split/EP s njima. Pošto su turneje bile poprilično dobre, i mi i Umor smo počeli ozbiljno razmišljati za dalje, jer vidjeli smo da postoji interes. Tada se, zapravo, ta cijela stoner rock scena, koje je danas poprilično jaka, jedna od najjačih undergorund scena u Europi, pa i šire, počela razvijati.
Da, i šire, posebno u Americi…
Da. Shvatili smo da to funkcionira i počeli smo i jedni i drugi raditi na svojim albumima. 2009. nam je izašao debi album “Sunrise”, nakon kojeg smo zajedno s Umorom opet išli na turneju. Zapravo smo svake godine pokušali ići barem dva tjedna na turneje, jer nam je brzo postalo jasno da bend najbolje funkcionira kroz taj element svirke uživo. Ako nećemo ići na turneje i svirati, bend će stagnirati, na taj smo način razmišljali i još razmišljamo. I u biti se to i dogodilo, pa smo išli dalje, 2012. objavili drugi album “Bend To Transcend”, godinu nakon toga smo na jednoj turneji snimili koncertni album “Live in Jena: Black Night”. U biti, to je bilo spontano. U klubu u Jeni smo snimali koncert, poslije smo shvatili da to super zvuči, ‘izbacili’ ga na i Bandcampu, a onda je krenulo jedno razdoblje. Počeli smo raditi, pjevač Bojan je otišao raditi u Rijeku, gdje je još k tome i završavao studij, pa smo se malo razišli. Ali smo u isto vrijeme radili i na novom albumu.
Ako se ne varam, pjesmu “Rocker” ste snimili još prije tri godine. Ona se našla na albumu “Resonate”, a i svojevrsna je poveznica vremena dok ste bili odvojeni, krenuli s nekim drugim putevima i obvezama…
E, da, tako je. Iako, tada smo imali ideju da bi album trebao ići puno prije, ali spletom okolnosti nsimo ga mogli prije objaviti. Bilo je tu puno faktora, ali rekao bih da je to bilo u isto vrijeme kao neko prokletstvo, ali i jedna dobra stvar jer smo uspjeli snimiti baš ono što smo htjeli.
Dojam je da ste puno toga uspjeli reći u 35 minuta novog albuma.
Da, kompresirani napad.
U biti je to 100 minuta glazbe, samo kompresiranih u 35.
Da, cijela povijest glazbe u tih 35 minuta.
Šalimo se malo…
Ma da. Imali smo mi ideje, da budem iskren, mogli smo taj album imati i godinu dana ranije, zato jer smo imali hrpu ideja, a hrpu smo ih i izbacili. No dali smo si vremena, jer smo željeli da svi budemo ekstra zadovoljni, da nemamo nikakvih rupa i prvi puta je to sada tako. Moje je subjektivno mišljenje da je “Resonate” zbilja album koji nema rupa, nema ‘šavova’ koji se inače čuju kada se radi nešto na brzinu. Obično je to tako, jer živimo u svijetu koji ne dozvoljava da si daš vremena, ali mi smo si baš dali vremena i uložili truda, tako da je ispalo da smo u potpunosti zadovoljni.
Nedavno ste snimili videospot za pjesmu “Origin of Fire”.
Da, njime nastavljamo raditi na promociji albuma. Jako smo zadovoljni kako je ispao.
Izgleda da niste samo vi u bendu zadovoljni, jer “Resonate” je ‘pokupio’ iznimno dobre kritike u medijima Hrvatskoj. Je li vas to, u neku ruku, iznenadilo, s obzirom na stanje naše scene?
Pa je, iznenadilo nas je, to je sigurno. Nismo mi to očekivali, iskreno. Znali smo da smo napravili dobar album, tu uopće nismo imali dileme. Od nas, preko producenata s kojima smo radili, znali smo da je to dobra stvar, ali s druge strane, izneadilo nas je koliko su dobro ljudi reagirali na album. “Je li ovo neka zezancija ili je to stvarno ozbiljno?” pitali smo se kada smo čuli reakcije. Generalno, nije da smo zbog toga otvarali šampanjce i slavili zbog toga, ali godi, lijepo je vidjeti i čuti kada kritika prepozna tvoj trud.
Spomenuo si producente. S vama su radili Pavle Miholjević i Jura Ferina…
Da, to su, po meni, dva najbolja producenta u Hrvatskoj. Imali smo puno iskustva s drugim producentima tog kalibra, u tom nekom, ‘ajmo reći ‘high-levelu’, koliko on u Hrvatskoj može biti, a da nije ‘kuruza’. Prvenstveno, oni su glazbenici, kvalitetni glazbenici iz benda Svadbas koji je, svi znamo, jedan vrhunski bend, i to se osjeća i vidi. Suradnja s njima je bilo nešto najbolje što nam se dogodilo i ne znam s kojim bi to riječima najbolje opisao. Postali smo prijatelji nakon tog snimanja. Kad se s nekim ‘skompaš’ i kužite se na više razina, sve ide glatko i bez ikakvih problema i sve izgleda kao magija. Čudna magija.
Organski sound, prirodan, koji mi se čini poprilično spontano tako ispao, jedan je od jačih elemenata albuma.
Da, to je, zapravo, od početka bio naš pristup. Ima tu nekih stvari koje smo ubacili, ali to su sve one koje smo htjeli, sve u svrhu da zvuk bude nešto specifično za taj album. Ali generalno, to je upravo to što si rekao. Ima tu prirodnost, neukročenost, a u isto vrijeme je ukročen koliko treba biti. Ja ga takvim doživljavam.
Spomenuo si da ste puno svirali vani, najviše, koliko znam, u Njemačkoj. Ali čini mi se da se situacija mijenja i da ste i kod nas počeli sve više nastupati. Čak ste svojedobno svirali i u studiju Hrvatskog radija.
Da, to je bilo negdje prije dvije godine, svirali smo u emisiji Hrvatskog radija 2, zaboravio sam kako se zove.
Prošle su ipak dvije godine (smijeh)
Daaaa (smijeh). Puno toga se dogodi u dvije godine, a kad odsviraš desetak koncerata, katkada više ne znaš koji je kada i gdje bio. Uglavnom, svirali smo više po vani zato jer je to za nas bila bolja opcija, jer se u Hrvatskoj ne može napraviti ozbiljna turneja, a da to bude koliko-toliko isplativo.
Da, jako teško da može…
Možete svirati 4-5 koncerata i to je nama bio problem, i problem nam je i danas, iako, moram priznati da se, kako si rekao, neke stvari pomiču na bolje. Ima festivala, ljudi se trude, otvaraju klubove, postoji neki entuzijazam što je super, ali nama je uvijek bilo zanimljivije područje gdje možemo spojiti više od deset dana, jer tada može biti isplativo. Naravno, ne u smislu da ćemo zaraditi neki veliki novac, milijune, nego više da sve to skupa ima smisla, a i intenzivnije je. Puno se više nauči, i na kraju krajeva, može se ipak zadariti neka lova koja se onda može ulagati dalje u glazbu. To je naša jedina ideja bila i bude. Zapravo, po tom nekom principu mi i jesmo indie, iako ne sviramo indie rock. Sve to ima taj neki ‘do you itself’ pristup.
Pravi si rocker, nema šta. Glazbom zaraditi lovu da bi mogao ulagati u glazbu. Nema one ‘spike’ tipa “da zaradim novce i odletim u svemir da malo pogledam šta tamo ima”.
Da (smijeh). U našem bendu je od početka ta ideja da se svi novci koji su ‘ekstra’, ulože u napredak i podizanje kvalitete rada. Na taj način naučiš najviše, kad shvatiš neke stvari, poput ovih o kojima sada pričamo, onda možeš napredovati kao glazbenik. Generalno, nije sve u novcu, ali za neke je stvari on ipak potreban. Zamršeno.
Složili smo se da se neke stvari, što se tiče svirki, pomiču na bolje, ima sve više većih, a posebice, uvjetno rečeno, manjih festivala, što nas sve skupa raduje. Iako, mnoge rockere s kojima sam razgovarao smeta činjenica da se dosta teško ‘upada’ na domaće festivale. Nije kao u Europi, gdje je jedna od njihovih svrha i promocija vlastite scene.
A da, to je istina. To je malo zeznuto kod nas, iako, problem je što u Hrvatskoj nedostaje tih ‘manjih’ festivala, što je u Njemačkoj i Austriji dosta ‘eksplodiralo’ zadnjih godina. Kod nas kao da se pokušava preskočiti ta ‘klupska stepenica’, a bez nje neće biti dobrih festivala. Nemoguće je izgraditi kvalitetne festivale bez dobre klupske scene, jer je sve to povezano. Mislim da prostor za to postoji, znam da ima entuzijasta koji pokušavaju pokrenuti stvari, pokušavaju održati klupsku scenu na nekom nivou. Nedostaje manjih festivala koji bi imali kapacitet do petsto-šesto ljudi, a koji bi bili bazirani na određeni žanr. Tu se može puno lakše doći do ‘slota’ na festivalu, dobiti prigoda za svirati. Možda ne pred rasprodanim festivalom, ali ako te čuje 200-300 ljudi, to je napredak.
Lanjski koncert s Clutchom u Tvornici kulture je bio jedan od dojmljivijih u karijeri?
Znaš, teško nam je tako nešto izdvojiti…
Da, dosta ste svirali, uvijek to bude nezahvalno ocjenjivati…
A, i nije tako puno, ali opet ima iza nas oko 150 svirki.
Ajde, možda nije puno, ali sigurno nije niti malo.
Meni osobno, najdraži prošlogodišnji je koncert bio na Keep It Low festivalu u Münchenu jer nismo imali nikakva očekivanja. Svirali smo prvi, otvarali festival i mislili da nikoga neće biti, da nas nitko neće gledati. Na to smo se naviknuli kod nas, gdje ljudi obično ne dolaze na prve bendove.
Prvi bend kod nas obično gledaju dva konobara…
Da (smijeh), točno tako. Ali u Münchenu nije bilo tako. Doduše, kad smo počeli svirati, nikoga nije bilo oko stagea, čula se mikrofonija, a onda, najednom, sve puno ljudi. Na kraju je baš bilo jako dobro. To mi je općenito jedan od boljih koncerata kojeg smo imali i tamo smo dobili puno nove publike. Bilo je očito da se ljudima sviđalo i da su uživali. Meni osobno je bio taj, mada svatko od nas vjerojatno ima svog favorita. Iako, nismo pričali koji bi nam bili Top 5 koncerti, možda ćemo više o tome razmišljati u budućnosti.
…a budućnost ima i dosta konkretne planove…
Pa da. Evo, nama je sada plan što više svirati i dalje promovirati novi album, uskoro možda i početi raditi nešto novo, ali sada smo fokusirani na tu promociju. Imamo dogovoreno par koncerata po Hrvatskoj, neke festivale, svirat ćemo u srpnju na Rock Live u Koprivnici, u kolovozu na Šakan festivalu u Brelima, prije toga, krajem travnja, svirat ćemo na United Bands festivalu u Rosenheimu u Njemačkoj. Nije nešto preaktivno, ali pokušavamo ‘ubosti’ neke dobre gigove, a imamo ideju da bismo na jesen napravili neku turneju.
Puno je to planova za budućnost, samim time jer glazba nije jedino čime se baviš.
Bitna stvar je dobar fokus i onda multitasking funkcionira. Inače radim u školi, predajem fiziku, i glazba mi je jedan ispušni ventil gdje mogu upotrijebiti drugu vrstu kreacije.
Glazba ti dođe kao terapija nakon svakodnevnih obveza. Tako bi vjerojatno rekli liječnici, psiholozi ili psihijatri.
Pa da, to je jedan paraleni svemir u kojem je sve moguće, a fizika ipak ima granice.
