“Ako zbilja želite uživati u autentičnom hrvatskom rock’n’rollu, dođite na koncert u Boogaloo” ispalio je Goran Bare uoči svog slavljeničkog koncerta 29. svibnja u Zagrebu kojim slavi 30 godina rada.
Osim karijere s grupom Majke koja je baštinila hard-rock i punk-rock, Bare je imao i zapaženu solo-karijeru u kojoj je snimao pjesme s utjecajima bluesa, countrya, folka, soula… U ovom intervjuu Bare priča o onom što najbolje zna – o svojoj muzici.
Koncert u Boogaloou je naslovljen kao Goran Bare i Majke – 30 godina rada. S obzirom da Majke postoje od 1984., možemo li očekivati neke pjesme koje su nastale u periodu prije Majki, a do sada nisu izvođene ili barem nešto što bi zvučalo kao ono što si radio prije Majki?
Da… Prije Majki sam bio u akustičnom duetu koji se zvao Duo debili. Sad imamo akustični set koji će se sastojati od pjesama: ”Waltz za pokojne”, ”Evo vlak mi stiže”, ”Mršavi pas”… u kojima će se svirati peruanski bubnjići plus koji odlično zvuče.
Taj koncert neće biti po principu ‘ruke gore, noge dolje’, nego ćemo lijepo svirati. Bitno je da se mi na bini lijepo osjećamo, jer kad se ne osjećamo tako, kad je neki bed, to se osjeti. Za ljude koji traže muziku i koji uživaju u muzici mogu samo reći da sam se zaželio svirke. Nakon koncerta idemo na turneju od desetak nastupa i izvodit ćemo najbolje komade iz karijere Majki i moje solo-karijere: uvježbali smo oko 40 pjesama, izvest ćemo ih oko 30. Izvest ćemo 4-5 novih pjesama na koncertu.
Tko je sada u pratećem bendu?
Od starih Majki ostao je samo gitarist Zoran Čalić. Otkrio sam fantastičnog gitarista Šilju iz grupe Gatuzo, tu je klavijaturist Lipa koji je svirao sa suprugom Valerijom Nikolovskom, Damir Šomen je sjajan bubnjar, te basist Mario Rašić koji radio sa mnom u Plaćenicima i poslije. Radimo novi album, istražujemo novi zvuk…
Kako bi opisao novi zvuk?
Dosta odmaknut od klasičnog rock’n’rolla, od mainstreama, kao što smo u osamdesetima zvučali odmaknuto, tako i sada zvučimo odmaknuto od cijele struje i s time sam jako sretan. Ta moja sreća i zadovoljstvo se vidi na koncertima. Nisam bio zadovoljan na zadnjim koncertima Majki i to se vidjelo. Ne možeš tek tako davati srce na dlanu. Dosta sam pio.
Ova nova ploča će biti naslovljena kao solo-ploča Gorana Barea ili kao Majke?
To će biti kao Majke. Sada radimo kao Majke. Ja sam Majke, jedini član koji je osnovao Majke, mijenjao sve te članove i bio cijelo vrijeme od početka Majki. Dakle Majke ili Bare, isto je.
U jednom si intervjuu rekao da voliš da te ‘pukne’ adrenalin i da je na koncertima puno naboja?
Pod tim naboj ne mislim da mora biti neka frka. Volim izazivati razne reakcije kod ljudi. Ne želim da to bude ‘Sad smo mi profesionalci, pa ćemo dva sata pjevati i pljeskati, pa će biti dva bisa, pa ćemo otići kući odspavati’. Želim da ljudi zapamte taj koncert na bilo koji način i mislim da se naši koncerti pamte. A najbolji koncerti su oni nakon kojih dođem u garderobu i kažem ‘Ovaj me koncert pomladio 100 godina’, i kad publika to osjeti. Pjevač, frontmen, uvijek zna kad je dobro.
Na Internetu sam iskopao podatak da si čak prije osnutka Majki imao nastup u Vinkovcima u Domu omladine na kojem se skupilo više od 1000 ljudi… Možeš li to potvrditi ili demantirati?
Točno je. U bivšoj Jugoslaviji tadašnji bendovi nisu previše dolazili u Vinkovce. Nije bilo nekog prostora, dvorane, nismo imali ljude koji su radili koncerte za nas, pa smo mi sami sebi radili koncerte. Svake subote se prašilo i svake subote je bilo krcato. To je bio čisti punk-rock: znao ti ili ne znao svirati, bitno je da se izraziš.
Mi tada nismo kužili da se to zove punk-rock, ali bio je to. Nitko nije gledao jesi li ti ultra-gitarist ili sjajan bubnjar, ali ako si uspio pobuditi pažnju svojim izražavanjem, to je bilo to. Vinkovci su mene formirali da budem tako čvrst i da ne otpadnem negdje usput.
Jeste li svirali svoje stvari ili obrade?
Samo svoje stvari smo svirali. Mene je bilo sramota pjevati na engleskom. Pola ljudi u publici nije razumjelo engleski i drugo, ako želim nešto reći na engleskom koji brljam i natucam, nema smisla – ja sam pjevao za te ljude iz tog kraja, iz tog gradića. Zato nikad nisam radio na engleskom.
Novi val, odnosno ono što se dogodilo ovdje krajem sedamdesetih smatram prvim pravim autentičnim rock’n’rollom na ovim krajevima, a mi smo bili nastavak toga i nastavili smo na način kako je, na primjer, David Bowie nastavio tamo gdje su The Beatlesi ili The Kinksi stali.
Uzor ti je bio američki punk, a ne britanski i to si negdje baš naglasio. Gdje ti vidiš razliku između britanskog i američkog punka?
Da. Uzor mi je bio američki punk. Britanski punk je previše bio uvučen u događanja u Britaniji. To je bila čista britanska stvar. Razumio sam što je radio The Clash, ali punk je ipak došao iz Amerike u Britaniju, The Ramonesi su svoj prvi koncert održali 1974., Patti Smith isto tako, a prije toga su postojali The Stoogesi, MC 5… To nas je muzički formiralo, a filozofski, formirala me ulica, gdje mi živimo i ono što se nama događa i što se događa svakom klincu iz susjedstva. Nismo se furali na Parni valjak, Bijelo dugme i Yu Balkan rock i visoke hrapave muške glasove.
Veliku ulogu u mom formiranju su odigrali Disciplina kičme, Šarlo akrobata, Partibrejkersi… EKV su bili preakademski i prenačitani, što je meni kao uličaru i lopovu bilo strano. To je bio elitizam koji nisam razumio i vidio sam na ulici da to klinci ne kuže. U to doba sam čitao stripove Huga Pratta, pa Kosinskog…
Negdje oko 1987. si kod Zdenka Franjića snimao ono što se zove nulta ploča Majki. Jesi li razmišljao da se to malo uredi, pa da se objavi?
Ne razmišljamo baš o tome. Kako je snimljeno, snimljeno je, zvuči kako zvuči. Bilo bi mi malo krivo da se to objavi, jer je danas perfekciju lako dobiti. Pomoću tehnologije možeš postići da ti čovjek koji ne zna pjevati zvuči kao najbolji pjevač na svijetu. Trenutno mi je u glavi novi album i nove pjesme, u tome sam totalno.
Kako bi opisao svoje nove pjesme u odnosu na svoj prijašnji rad?
Do sada sam znao imati albume s 2-3 jake pjesme. Bilo je albuma i sa 7-8 baš jakih pjesama. A na ovom albumu bit će 12 jakih pjesama. Novi me album jako zaokupio i ovako se nisam osjećao od 1985. Osjećam nešto novo i uzbudljivo i to me jako zadovoljava.
Nedavno si obradio pjesmu Dine Dvornika koja se zove “Hipnotiziran”. Hoće li se to naći na albumu?
Mislim da se neće naći. To je radila stara postava Majki i napravili smo na svoj način i to je drugi zvuk od ovog sada. Možda sada s novom postavom ponovo je obradimo za svirke po Splitu i Dalmaciji.
S obzirom da sada zaokružujemo karijeru, postoji jedan album Majki koji se zove “Milost” i on je trenutno van prodaje. Inicijalno nisi bio zadovoljan njime. Što sada misliš o njemu?
Nisam zadovoljan zvukom, kao što nisam zadovoljan s albumom “Put do srca sunca”. Produkcijski to nisu dobri albumi i ako su producenti dobili pare za taj posao, red je da su napravili nešto s njima. Mislim da su fulali posao na ta dva albuma. Vidjeli su u kakvom su stanju i krajnje bezobrazno je da su nas samo tako pustili. Sva sreća je da su pjesme bile dosta jake pa nas je tako “Ja sam budućnost” s albuma “Milost” ‘šiknula’ van.
Ne zamaram se previše s time, da se to ponovo izda, ja to puštam da bude kako je bilo. Znam samo da imam puno toga da dam i da sam dao jako malo koliko sam mogao. Sad kad sam napokon došao k sebi, kada vidim jedna vrata, a ne troja, želio bih da se konačno dam do kraja i to će se desiti.
Kako je izgledao tvoj prvi susret s countryem?
Vidiš, to je zanimljivo… Negdje u osamdesetima su se pojavili Lyle Lovett, Dwight Yoakam, Los Lobos, Steve Earle, milijun bendova koji su se vratili tradicijama rockabillya i rock’n’rolla i to su spojili s punk-rockom i to mi je zvučalo sjajno: to me uvelo u country. Onda sam počeo rovariti i otkrio sam grupu The Byrds, album “Sweetheart of The Rodeo”, pa Flying Burrito Brotherse, Gram Parsonsa, pa Johnny Casha, Hanka Williamsa i vidio sam da je narodna muzika narodna muzika. Pjesma “Put ka sreći” je cajun, ali kad je okreneš, onda je i tamburaška.
Došao sam iz takvog kraja, iz provincije, gdje su komarci k’o orlovi, žene puše na trjemovima, močvarno područje, k’o delta Mississippija. To mi je bilo blisko, pa još tekstovi, sve mi se to po glavi počelo vrzmati, a onda smo počeli raditi crossovere, kao što su “Vrijeme je da se krene” ili “Odvedi me”.
Little Feat i ranog Ry Coodera sam jako slušao u zadnjoj fazi odnosa s rock’n’rollom. Oni su obilježili povratak rock’n’rolla korijenima, sve ono što je stvorilo rock’n’roll. Danas je to iza mene, slušam to kod kuće, ali ne pada mi napamet da se bavim s time, da zvučim kao oni. Mislim da smo izgradili zvuk i da se ne moramo oslanjati na druge stvari.
Što trenutno slušaš?
Svašta. Šiljo me upoznao s puno nove muzike, radi mi kompilacije. Slušam ono što sam slušao u mladosti, rock’n’roll šezdesetih i sedamdesetih, Joy Division, Siouxsie and The Banshees, pa grunge. Sada slušam iz jedne druge perspektive, malo treznije glave.
Prije dvije godine nastupao si prije Bob Dylana u Varaždinu. U kakvom ti je pamćenju ostao taj nastup?
Ajoj… Onda nisam znao gdje sam… Svako mora puknuti u pod, netko mora jednom, a ja sam morao 5-6 puta. Sad tek kužim koju sam čast imao da nastupam uz Bob Dylana i Manic Street Preachers.
Gostovao si na albumu Gibonnija, Urban mu je također gostovao. Ako Amerika ima Crosby, Stills, Nash and Young, može li onda Hrvatska imati trio Gibonni, Urban i Bare, skraćeno GUBA?
To bi bilo dobro, ali za to treba imati hrabrosti. Ja bih volio da se to desi na način da tri tipa sjede na podu i sviraju pjesme, da razvaljujemo sa tri ‘akustare’ i ubijamo, ubili bismo zeca u letu. Pjesme svakoga od nas bi tako dobile nove dimenzije.
Kad napišeš pjesmu, možeš li pretpostaviti koja će biti hit, koja bi mogla proći, a koja ne bi mogla proći među publikom?
Da. Predugo sam ja tu da ne bih mogao procijeniti. Na ovim novim pjesmama postigli smo ravnotežu pjesme, tekstualno i muzički su jake.
