Glen Hansard: “Potpora Eddiea Veddera dala mi je snage da nastavim dalje”

Nakon rada s bendovima The Frames i The Swell Season, irski kantautor Glen Hansard solo karijeru je započeo prije četiri godine s albumom “Rhythm And Repose”, a nastavio s recentnim izdanjem “Didn’t He Ramble” objavljenim prošle godine.

Pozornost je dodatno privukao Oscarom nagrađenom pjesmom “Falling Slowly” u duetu s kolegicom iz benda The Swell Season, Markétom Irglovom, koja će s Glenom nastupiti u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 9. ožujka. Iako se pretpostavljalo da će biti samo gošća na Glenovom koncertu, Markéta će ovom prilikom nastupiti kao predgrupa i održati 45-minutni nastup.Pjesma “Falling Slowly” je između ostalog obilježila i film “Once” iz 2007. u kojem Hansard i Marketa igraju glavne uloge.Povodom koncerta, dobili smo priliku porazgovarati s Glenom o novom albumu i svemu što je obilježilo njegov život posljednjih nekoliko godina.

Na koji način se tvoja solo karijera i pjesme razlikuju od onih povezanih s The Frames i The Swell Season?
Postao sam usredotočen na ono što želim dobiti iz svojih pjesama. Više sam se fokusirao na vokalnu izvedbu tj. poruku koju želim prenijeti. Nema onog rockerskog štiha. Pjesme nisu popraćene glasnim instrumentalnim dionicama s gitarom, basom ili bubnjevima koji bi skrenuli pažnju. Ideja je zapravo da instrumenti prate vokal, a samim time i poruku.Smatram kako je dobra, potpuna pjesma, kao komad namještaja. Ne primjećuješ ga, koristiš ga, služi ti nečemu i uvijek je tu. Inače, u ono malo slobodnog vremena što imam na raspolaganju bavim se stolarstvom. Ista je stvar s pjesmom, uvijek je tu i nečemu ti služi. Ima li tebi to smisla? (smijeh). Kako postaješ stariji nešto se promijeni u tvojem pristupu glazbi i pisanju. Htio sam napisati pjesme koje ću pročitati i točno shvatiti što sam htio reći. Prije mi je bilo bitnije kako te riječi zvuče, a manje što one zapravo znače. Svojom solo karijerom zapravo sam želio uvjeriti samog sebe o čemu pjevam.Rekao si da na ovom drugom izdanju nisi htio pisati o ljubavi…
Pa kompletno poimanje i postojanje glazbe se na neki način vrti oko ljubavi. Više manje svaka druga pjesma govori o ljubavi. Zato sam odlučio malo promijeniti svoj kut gledanja. Zašto bih pisao o neuzvraćenoj ljubavi ili davno izgubljenoj ljubavi ako sam sretno zaljubljen. Nadam se da shvaćaš što zapravo želim reći. Ljubav jednostavno nije centralna tema ovog albuma. Počeo sam razmišljati o odnosu s obitelji i prijateljima i drugim osjećajima koje držimo u sebi. Svojim pjesmama sam htio odati poštovanje ocu, izraziti zahvalnost svojem bratu i pokazati vezu kakvu dijelim s prijateljima. Znaš, postoje i drugi ljudi na ovome svijetu kojima si dužan što su te učinili sretnim i pomogli ti da postaneš osoba kakva si danas. I zbog toga sam se pobrinuo da stanem iza svakog svojeg teksta jer ako ti to doista ne misliš, to onda nije to.Nedavno si u jednom intervjuu izjavio da se nešto krivo dogodilo u procesu snimanja drugoga albuma koji je ponovno producirao Thomas Bartlett. Što se događalo tada?
Thomas je i dalje moj drag i blizak prijatelj da ne bi bilo zabune. Publika je odlično reagirala na “Rythm and Repose” i znali smo da nas čekaju novi izazovi pa smo iznajmili studio, okružili se sjajnim umjetnicima i nadali se kako ćemo pronaći inspiraciju i ponoviti uspjeh. Nakon nekog vremena snimili smo vjerujem 60% materijala za novi album. I tako jednog dana tijekom snimanja Thomas me pozvao sa strane i rekao: ”Glen, ti si jedan od najdarovitijih glazbenika s kojima sam imao prilike raditi, ali ovo jednostavno nije dobro, to nisi ti. Moraš malo razmisliti o svojim pjesmama. Zamisli da nastupaš pred Springsteenom, Leonardom Cohenom, Joni Mitchell i drugim velikim glazbenicima. Bi li im odsvirao neke od stvari koje upravo snimaš?” Imao je pravo, ne bih! Bilo je to teško za čuti, ali tko bi te tako urazumio i spustio na zemlju ako ne pravi prijatelj?! Mislim da je njegova kritika pridonijela da ”Didn’t He Ramble” postane bolji.

Što se promijenilo u tvom životu nakon osvajanja Oscara i nakon uspjeha koji je uslijedio s filmom “Once”? Znam da ti se i Springsteen obratio s dobrim savjetom i obrazloženjem za sve što se dogodilo nakon toga…
Stvari su se okrenule naglavačke preko noći. Film je snimljen u roku od 3 tjedna na ulicama Dublina u hladnom siječnju. Usprkos malom budžetu film je postigao veliki uspjeh, a reakcije ljudi koji su ga gledali su nas jednostavno oduševile. U film smo uložili sebe i nismo znali kakav će biti odgovor publike na njega, ali imali smo osjećaj da smo napravili nešto dobro. Stvarno nismo puno očekivali, a pogotovo da ćemo se naći u dvorani sa svim tim sjajnim umjetnicima. To je uistinu bilo nezaboravno iskustvo. Nakon te večeri, život je postao malo teži. Bili smo dosta medijski eksponirani, postali smo mete. Fanovi, novinari i mnoštvo drugih ljudi su nam počeli pridavati toliko pažnje, svi ti pozivi, intervjui, gostovanja u emisijama, sve je to na nas počelo djelovati uznemirujuće. Nemoj me krivo shvatiti, uznemirujuće u dobrom smislu. Tada smo znali da smo dio nečeg velikog te da smo ostavili trag.

A Bruce Springsteen… Kakav savjet očekivati od jednog od najvećih, čovjeka prepunog iskustva? Nakon dodjele sam dobio priliku družiti se i popričati s Bruceom jer je bio u gradu zbog nastupa. Sjeli smo na piće i počastio me nezaboravnom noći prepunom savjeta koji su me promijenili. Rekao mi je kako je osoba koja sam bio posljednjih 25 godina napredovala i kako se mučim napustiti staroga sebe i započeti novi život. ”Osjećaš se čudno? To je u redu. Ti oplakuješ staroga sebe. Moraš zaboraviti na tu osobu koja se bori protiv ostatka svijeta, jer ta osoba je umrla u noći kada si dobio Oscara. Počinje potpuno novi dio tvojega života, prihvati ga i uživaj u njemu. Više nema vraćanja, ovo mijenja sve”.

Smatraš li da su tvoji solo albumi kasnije možda bili u sjeni zbog filma i medijske pažnje koja je uslijedila nakon Oscara?
Moram priznati kako je Oscar ostavio dosta traga na mojoj glazbenoj karijeri. Pomalo ju je bacio u drugi plan, ali to je potpuno razumljivo. To je nevjerojatan uspjeh, a osjećaj je kao da si dobio na lutriji. Ti si novinarka, znači da si po definiciji pisac. Recimo da napišeš nekakvu zbirku pjesama koja dobije nagradu New York Timesa za najprodavaniji bestseller ili pak Nobelovu nagradu za književnost. U tom trenutku svi pričaju o tvojoj knjizi ne spominjujući previše tvoja ostala djela. Takva situacija se meni dogodila s filmom ”Once” i osvajanjem Oscara. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, ali na meni je da nastavim raditi, truditi se i davati najbolje od sebe kako bi publika i dalje to prepoznala.

Koje su razlike između nezavisnog filma i nezavisne glazbe? 100.000 $ je možda mala količina novca za film, ali glazbenik s tim može napraviti čudo…
Glazba je posebna, tako je malo potrebno da je stvoriš, a ona prenosi poruku koja joj je namijenjena toliko daleko i na toliko različitih načina. Ta je poruka udaljena samo jednim klikom na YouTubeu. Tu poruku možeš čuti svaki put kada šećemo ulicom s mobitelom. Nadam se da shvaćaš kakva je to moć? S filmom je stvar malo drugačija. Poruka se vjerojatno može i jasnije prenijeti, ali sadrži toliko sitnih detalja koji su bitni. Iza filma stvarno stoji velika produkcija.

Znam da si se na poseban način povezao i s Eddiem Vedderom nakon tragičnog događaja koji se zbio prije šest godina na koncertu The Swell Season kada se jedan mladić ubio na stageu… Na koji način ti je Eddie pomogao?
Taj tragični događaj dogodio se na jednom od naših koncerata na otvorenome u blizini San Francisca. Mladić koji je bio u publici nekako se popeo na konstrukciju naslonjenu na amfiteatar i zakoračio u smrt bacivši se na pozornicu. U tom trenutku sam čuo samo glasan udarac, okrenuo sam se i pod nogama vidio nepokretno tijelo. Strašan prizor… Isto tako mogao je pasti i na nekog od nas. Taj nas je događaj zbilje potresao. Par dana nakon tragedije, zazvonio mi je mobitel i čovjek s druge strane predstavio se kao Eddie Vedder. Do tog trenutka nisam poznavao Eddiea niti je on poznavao mene. Htio se samo uvjeriti kako je sve u redu, jer je znao što proživljavamo. Naime, njemu i bendu se na koncertu Pearl Jama u Kopenhagenu dogodila slična nesreća.

Naš prvi telefonski razgovor trajao je jedan cijeli sat. Iznenadio sam se kada me ponovno nazvao sutradan, pa dan nakon i tako punih tjedan dana. Odlučio sam ga posjetiti u Seattle i upoznati ga. Zbilja je nevjerojatan umjetnik, dubokoumna i osjećajna osoba koja mi je svojom potporom dala snage da nastavim dalje. Tijekom mojeg posjeta dok smo sjedili i razgovarali uzeo je gitaru u ruke i tražio da zapjevam zajedno s njim. Rekao mi je kako želi da razmišljam o tom događaju i tom mladiću dok budemo pjevali i da se molim za njega. Iznimno mi je pomogao u tom razdoblju života i karijere i zbog toga sam mu neizmjerno zahvalan. Postali smo bliski prijatelji i to ne samo u glazbenom već i u privatnom životu.

Kao 24-godišnjak imao si priliku upoznati i družiti se s Van Morrisonom, Bobom Dylanom i Elvisom Costellom. Kako ti je to bilo?
Van Morrisona sam upoznao i ranije. On je zapravo taj koji me pozvao da mu se pridružim na večeri zajedno s Dylanom i društvom. Što reći kada govorimo o takvim glazbenim veličinama, ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u glazbi, bila je to čast. Uglavnom, sjeo sam za stol s njima, šutio i pažljivo slušao sve o čemu su razgovarali. Samo si zamislite da sjedite s vašim uzorima za istim stolom i imate priliku čuti o čemu raspravljaju. Sve što vam mogu reći je da budete tiho i uživate u trenutku.

I za kraj, imaš li kakvih budućih planova koji uključuju The Framese ili The Swell Season i zajednički rad na novoj glazbi?
Ne znam… Stvarno ne znam kako odgovoriti na ovo pitanje. Moram priznati kako nisam nostalgičan po pitanju svojih suradnji u prošlosti. Mislim… I dalje imam taj poseban odnos i družim se s dečkima iz benda i Markétom, kao što vidite nastupamo i na koncertima zajedno. Svi se odlično slažemo i to su stvarno krasni ljudi. Kad odemo na turneju ne mogu si zamisliti s kim bi drugim svirao na pozornici nego s ljudima s kojima sam uvijek svirao (op.a. The Frames). Svaka osoba u životu treba iskusiti slobodu, slobodu da radiš ono što želiš. Ukoliko si iskren prema takvoj odluci i samome sebi tada će to i tvoji prijatelji shvatiti.

Kada bih u budućnosti nastupio trenutak da dečki i ja zajedno možemo sjesti u sobu i svirati, samo svirati bez ikakvog pritiska, bio bih presretan jer stvarno dobro zvučimo zajedno. Možda bih se i vratio na pozornicu jednog dana i surađivao s The Frames, ali pod jednim uvjetom. Kada bismo razgovarali o novoj glazbi, novim pjesmama i modernom zvuku jer ipak su neke naše pjesme starije od 15 godina. Za sada sam u potpunosti fokusiran na svoje koncerte i svoju glazbu te mislim kako je to put kojim trenutno trebam ići.