Što je to Glazba za Žedno Uho? Ako ćemo se fokusirati na literaturu, radi se o novim glazbenim memoarima Mate Škugora, poznatog zagrebačkog koncertnog promotora. S druge strane, općenito gledajući, glazba za žedne uši je sve ono što je njegov koncertni program nudio kroz godine u Zagrebu, a kasnije i u rodnom mu Šibeniku.
Ti silni koncerti u Zagrebu koji su obilježili malu alternativnu povijest metropole devedesetih i dvijetisućitih. Te silne uspomene koje ne blijede. Koncerti Mate Škugora u Zagrebu nisu puki portfolio i poslovni CV za šibenskog promotora. Matini koncerti su točke u vremenu, koje su određenim ljudima, u određenom trenutku, mijenjale živote. Ova knjiga je posveta upravo njima. Ljudima, ne koncertima. Jer bez publike, nema ni glazbe. To smo barem u posljednjih 16 mjeseci naučili.
Popularna glazba kao sredstvo dobrog odgoja
Oni su koji taj “žednouhi” program proživjeli, dobro su glazbeno odgojeni. Bez obzira na nečije glazbene afinitete, to što je Mate radio u Zagrebu bilo je gotovo pedagoški. Za nekoliko desetaka kuna bilo je moguće pogledati bendove čije vrijeme tek dolazi. Svi znaju priču o Nationalu i njihovoj svirci pred pedesetak duša u KSET-u 2004. godine, ali takvih primjera ima još. Previše je tu “kapitalca” da bi se ograničili samo na njih. Uostalom, upravo je to i jest čar ove knjige. Otkrivanje nepoznatog, crtice gradske povijesti za koju nema onog grdog osjećaja koji se danas kolokvijalno naziva “fomo”. Čitajući ovu knjigu, znatiželjni su mogu priuštiti iskustvo koje vas gura “tamo i tada”. Bez obzira na to koliko ste godina imali kada je primjerice Mars Volta “pržila” KSET.
Iako će oni koji su godinama pohodili njegove koncerte od ove knjige očekivati najviše, nažalost, ostat će zakinuti. S druge strane, usputni čitatelji, oni koji možda nisu najbolje upućeni u tematiku, e oni će biti itekako počašćeni. U formi kratkih eseja, od kojih se svaki dotiče jednog bitnog albuma Matine mladosti, žednouhi promotor je ispričao svoj glazbeni put.
Mimo silnih, zabavnih doskočica koje njegovi prijatelji i poznanici uglavnom poznaju, to su uglavnom recenzije glazbe, s osobnom refleksijom i povijesnim crticama o koncertima na koje smo se osvrnuli na početku teksta. Čitko I pitko, nimalo nametljivo. Zahtjevnija publika će možda negodovati, no ovo nipošto nije knjiga od koje bi nekoga trebala “boljeti glava”.
Mate, posve osobno
99 albuma. Toliko je naime potrebno kako bismo nekoga upoznali u dušu. Što se mene tiče, dovoljno. Od ranih proto-punk dana Stoogesa, sve do friških Fountain DC. Žanrovski, tu zbilja ima za svakoga ponešto. Srećom, knjiga se može čitati i napreskokce, pa ne morate čekati dvjestotinjak strana kako bi vam primjerice poglavlje o Slintu ili Mazzy Star imalo smisla. Takav pristup je prihvatljiv, no ja bih ipak preporučio studioznima, I onima koji možda ne poznaju najbolje što se tada događalo u kultnom KSET-u, da krenu ispočetka.
Ja sam iskreno, vidjevši kako izlazi ova knjiga, pomislio da je Mate otvorio vrata “backstagea” i priuštio čitateljima iskustvo iza kulisa. U neku ruku, to smo i dobili, samo što kulisa nije malena sobica lijevo od bine u KSET-u ili famozna soba u pozadini pozornice u Močvari. Mate se pozabavio vremenima kada je glazbu slušao i uz nju odrastao, a tek su kasnije došli ti plodovi rada i opsesivnog slušanja. Iskreno sam uživao u skoro pa svakom poglavlju ovog djela, ali moje veselje nije bilo teško probuditi. Potrebna je samo jedna rečenica ili referenca na neki događaj žednouhe povijesti kojoj sam djelomično i sam svjedočio. S druge strane, oni malo stariji, oni koji dobro poznaju Matu, sve što se nalazi u knjizi već otprije znaju. Ako ništa, ponovit će gradivo.
Nostalgija, iliti, nekada je bilo “bolje”
Ako se već i ne pronađete u moru tih informacija o glazbenoj sceni grada Zagreba, možda vas osvoji simbolika. Knjiga prije svakog poglavlja nudi fotografiju, Screenshot ili nešto tome slično, sve kako bi poglavlje koje slijedi dobilo dimenziju više. Ima tu standardnih fotografija plakata tih koncerata. Doduše, njih možete vidjeti I na naslovnici knjige. Meni najzanimljiviji moment svako je prisjećanje na dane slave Foruma.hr, gdje je Mate pod nadimkom “žednouhi” najavljivao svoj koncertni program. Nije tada bilo šarenih fotografija i Facebook “evenata”. Naoružan internetskom vezom, plakatima, biciklom i dobrom voljom, Mate je poput starinskog učitelja lutao biciklom po strateškim “punktovima” I lijepio placate. Takvi momenti su, po mom mišljenju, najsvjetlije točke ovog djela.
Zaključak
Škugor je putem svojih kratkih životnih crtica pokušao evocirati dane slave svog žednouhog programa, no imam osjećaj da je promašio način. Da smo primjerice čitali o pozadini njegova posla, tih bezbroj organiziranih koncerata koji su sigurno x puta visjeli o niti, ova knjiga bi bila hit. Ovako, u obliku glazbenih memoara, saznali smo sve o tome zašto je tko svirao u datom trenutku njegova programa, ali i dalje ostaje neodgovoreno pitanje “kako?”.
Predgovor i pogovor u autorstvu Aleksandra Dragaša odnosno Borisa Jokića upravo se kreću u tome smjeru. Boris i Aco su smjestili svoje episode s Matom u KSET. Tko zna, možda jednog dana dočekamo i takvu poslasticu na policama knjižara.
Glazba za Žedno Uho – 4/5
