Zastrašujuća persona Marilyna Mansona uza sve svoje mane na relaciji ega i osebujnog bizarnog glazbenog opusa dane završava doista umjetnički – slikajući groteskne šarene akvarele izvučene iz svačije noćne more.
Nakon prvog ovlaš pogleda na impresivnu kolekciju Mansonovih akvarela bez sumnje možemo zaključiti kako se radi o patološkom slučaju, u najmanju ruku djela poremećena uma, ali zbog toga što je toliko zastrašujuć opus da bismo željeli da nam dio njega visi nad bračnim krevetom i kuhinjskim stolom.
Početak Mansonova slikarstva datira iz 1995. godine kada je intenzivnije počeo producirati slike, no one su vrlo brzo nestajale iz dva povezana razloga: zbog svoje kvalitete što je polučilo interes ljudi koji su otpočetka vjerovali u njihov potencijal te u njihovu buduću vrijednost zbog njegova društvena statusa. Relativno lukrativan posao osiguravao mu je novac za narkotike.
1998. godina smatra se početkom Mansonove ‘sive faze’ kada se ujedno fokusira isključivo na akvarel i odlučuje, fasciniran više tehnikom negoli krajnjim proizvodom, zadržati svoja djela. Prelijevanje tonova i gotovo nepostojanje konture s ipak vrlo jasnim obrisima definiralo je najčešće unakažene ili izobličene portrete slavnih povijesnih ličnosti iz najrazličitijih društvenih sfera. 
Njegova vječna poigravanja s nacističkom simbolikom uprizorila su stoga najozloglašenijeg totalitarista u povijesti – Adolfa Hitlera, prikazujući ga vrlo degenerično i prije svega infantilno, a nerijetko i hipertrofirano feminizirano.
Groteska je, dakle, ključni termin u reprezentaciji u koju se uklapa i Mickey Mouse, jedan od prvih proizvoda i sredstava manipulacije kapitalizma, odnosno jednog od njegove djece – pop-kulture, u čiju domenu spadaju i osobe čiji su životi, odnosno smrti potresli javnost, poput Elizabeth Short (Crne Dalije), nastali prema uznemirujućim fotografijama njenog masakriranog tijela nakon obdukcije. Najokorjeliji fanovi znaju kako je numerologija Mansonu značajna stavka, a posebice u njoj broj 15, pri čemu je dalje zanimljiva relacija s datumom njenog ubojstva – 15.1.1947.
Manson je kovač termina ‘celebritarianism’ koji označava postmodernističku izopačenu fascinaciju neprirodnim smrtima medijski prisutnih osoba poput Martina Luthera Kinga, Marilyn Monroe, Kennedya, Lennona ili Lady Di, u što se adekvatno uklapa bizaran prikaz Kennedyeve glave na Oswaldovoj pušci. Ovakve vizualne reprezentacije korespondiraju artikuliranim frustracijama u njegovom glazbenom opusu, posebice albumima triptiha, što možemo uz malo truda lako uočiti povežemo li dvije discipline konkretnije u pjesmi “Posthuman”.
Umjetnički nalet početkom novog tisućljeća manifestirao se, dakako, u stotinama akvarela okultističkih nadahnuća, ali i u albumu “The Golden Age of Grotesque” gdje ponovno, ali ovoga puta u potpunosti, artikulira ono o čemu je dotad slikao i pisao, a album srodan slikama potaknuo ga je na otvaranje svoje prve samostalne izložbe istoga naslova u rujnu 2002. Kritičari su ga pokušali dočekati na nož zbog opravdane predrasude o multitalentima javnih osoba, no na kraju je proglašen novim Egonom Scheleom, protežeom samoga Gustava Klimta, zbog svoje iskrenosti i naturalističkog prikaza.
Dvije godine kasnije Manson najavljuje povlačenje iz svijeta glazbe kompilacijom “Lest We Forget” na čijoj se naslovnici po prvi put pojavljuje jedan od njegovih akvarela kao očiti autoportret nazvan “Experience Is the Mistress of Fools” (‘Iskustvo je ljubavnica budala’). S kompilacijom je koincidirala i nova izložba “Trismegistus” s prethodnim i pokojim novim komadima koji prikazuju njegovu dekadentnost u tom trenutku.
Doista se na neko vrijeme činilo da se Marilyn Manson povukao iz glazbe i najavio je snimanje nikad realiziranog filma “Phantasmagoria” tijekom kojeg je pio nevjerojatne količine apsinta da bi ga na kraju koristio u slikanju umjesto vode čime je dao još jedan potpis slikama, a uskoro je i kreirao vlastitu seriju zelenoga pića s jednim od svojim portreta kao etiketom.
Svježe oženjen Manson zaljubljen do ušiju transponirao je emociju u sliku pa se u novijoj fazi počinje primjećivati njegova emotivnija strana, iako nesumnjivo ostaje dosljedan svojoj začudnosti i zajamčenom elementu šoka u slikama, pa tako pronalazi uzore u Baudelaireu, Egdaru Allanu Poeu ali i “Alisi u zemlji čudesa” i seksualnosti. Počinju dominirati nijanse crvene boje kao boje strasti, ljubavi i dinamike, odnosno krvi kao pokretača života u opreci sa sivom fazom okarakteriziranom paralizom, stagnacijom i pasivnošću.
Mansonove slike nisu puki odraz njegove svijesti, podsvijesti ili nadsvijesti, već i društvena kritika licemjerja konzumerističkih mehaničkih životinja koje nas okružuju i kojima svakodnevno postajemo pa je stoga, primjerice slikom “Propala ljetina”, ilustrirao svoj esej o tragičnoj nesreći u Columbineu pokušavajući se obratiti javnosti u trenutku kada je optužen za implicitan poticaj ubojstvima. Za cijeli događaj rekao je časopisu Rolling Stone kako je naslov “Propala ljetina” adekvatan iz nekoliko razloga. Columbine je cvijet, a očito, ljetina predstavlja odgajanje djece i pravilnu ‘žetvu’ njihova postojanja. U Columbineu je nešto krenulo krivo, a smatram da se stoga treba kriviti ‘ratare’, a ne zabavljače’.
Krivo interpretirani kao projekcije luđaka, akvareli Marilyna Mansona počeli su obilaziti svijet i obasjavati ga u jednom sasvim drukčijem svjetlu kao potpunog umjetnika, potpunu ličnost čiju poruku znaju pročitati relevantni arbitri društva, dok će površni tražiti klasičan mimetički pristup u težnji za realističnom površinom bez istininalikosti koju on pak nalazi pod kožom i u najgrotesknijim i bizarnim metodama izvrće na površinu čime ipak provocira podsvijest svih onih promatrača u strahu od spoznaje.
Potpuni opus pogledajte na marilynmansonartworkonline.com.
