Gino Jevđević (Kultur Shock): “Da me sutra tramvaj udari – imao sam za što živjeti”

Muzika.hr
2274

Razgovarali smo s Ginom Jevđevićem, idejnim vođom i frontmenom Kultur Shocka, u nas popularnog multikulti benda koji će svoju mješavinu žestokog rocka, metala, punka i balkanskog melosa s aktualnog albuma “IX” prezentirati na koncertu u Močvari koji je na rasporedu 20. veljače.

Što nam Gino ima za reći o suradnji s ostalim članovima benda, starenju, Charlieju Hebdu, vjerskim prijeporima i ostalim temama, saznajte u sljedećih nekoliko redaka. U singlu “Home” pjevate “Home, Where is Home?”. Kao bend čiji članovi vuku korijene iz svih krajeva svijeta, kako vi gledate na dom? Je li to Seattle? Bosna? Bugarska?
To je avion. Evo, ja vam na ova pitanja odgovaram u avionu. U avionu se osjećamo kao kod kuće. Istina je da na kraju svakog od naših putovanja dođem kući. U ovom slučaju ja se bližim Balkanu, a kad sam tamo, već sam kod kuće. Tu me čeka mama, prijatelji i moj rodni grad. Međutim, kad se ova mamutska turneja privede kraju, a ja opet budem u avionu, rado ću opet putovati kući, supruzi i sinu koji žive na kraju zapadne hemisfere.

Izlazak novog albuma omogućen je prikupljanjem donacija putem Interneta. To se pokazalo kao pametan i isplativ potez te odmak od klasične izdavačke prakse. Hoće li to biti vaš model i u budućnosti?
Ne znam. Ja ne bih volio, ali ne odlučujemo mi nego tržište. Teško da će se albumi u vidu CD-a prodavati u budućnosti, a bez nosača zvuka u prodaji morat ćemo opet biti kreativni. Svijet se promijenio. Pogotovo svijet glazbe i diskografske industrije. Do nedavno je sve bilo jednostavno. Mi platimo za snimanje, tiskanje i promociju našeg albuma, a onda dobijemo taj novac natrag od prodaje CD-a. Danas se naši albumi i snimke mogu naći na internetu, a prodavaonice CD-a zatvaraju se jedna po jedna.

Kad biste imali izdavačku kuću toliko jaku da može protežirati, odnosno podržavati neka nova glazbena imena, za koga biste se odlučili?

Za one kojima je stvaranje umjetničkog djela svrha postojanja.

U vašim pjesmama uvijek se osjeća snažan socijalan angažman. S obzirom da vas aktualna društvena previranja očito dotiču, kako gledate na nedavnu tragediju s ekipom lista Charlie Hebdo? Je li to po vama napad na slobodu izražavanja od strane terorista ili reakcija na provokaciju koja je otišla predaleko?
Naravno da je. To nam je organizirala religija. Napad na svakoga ‘ko je različit. Činjenica da su kreteni izabrali najprogresivnije francuske ljevičare za metu svoje bolesne opsesije govori da je njima u cilju da ih svi mrze, a potom konačno otuđenje normalnoga islamskoga svijeta od zapada. U Americi su konzervativci jedva dočekali da mogu govoriti kako su svi muslimani isti te kako je navodno islam kao religija izopačena i agresivna. To je i cilj konzervativizma – konačna podjela svijeta po religioznom opredjeljenju. Oni bi bili najsretniji da se to dogodi. I islamski i kršćanski fundamentalisti. Zato ne napadaju jedni druge, nego one koji im stoje na putu ostvarenja njihovih bolesnih ambicija. Zato napadaju nas. Svaki rat počinju konzervativci, a onda mi najebemo. Kada bi ekipa Kultur Shocka snimala SF film čija bi se radnja odvijala u bliskoj budućnosti, kako bi Zemlja izgledala? Kakva je vaša slika svijeta u vremenu koje je pred nama?
Dobro bi bilo izmisliti vremensku mašinu pa se vratiti u nazad te ispraviti par povijesnih grešaka. Ako to nije moguće, volio bih da se igramo doktora pa promijenimo cijelom čovječanstvu čip tolerantnosti. Kad bi u budućnosti ljudi mislili kako natjerati druge da budu kao oni, da vjeruju u istog boga, da imaju isti ukus, iste seksualne nagone, iste moralne i životne principe, planet Zemlja bio bi savršen.

Vratimo se malo s filozofije na glazbu, konkretnije na posljednji album jednostavno naslovljen “IX“. Zapravo, kako u grupi sa šest članova proces stvaranja uopće izgleda? Tjera li svatko svoju politiku ili ste uglavnom složni oko ideja koje želite predstaviti na studijskom izdanju?
Tjera sva’ko svoju politiku i ponekad zna biti poprilično zategnuto na probama. Svih šest nas je A personality, tako da nije lako. Ipak, cilj nam je svima isti te se kompromisi moraju raditi i radimo ih svi. Naravno, svatko od nas vjeruje da samo on/ona pravi kompromise. To je ljudska priroda, mi vidimo bolje svoje ustupke nego ustupke drugih.

Muziku podržava

Iduće godine slavite dva desetljeća postojanja. Planirate li to obilježiti na neki poseban način?
Nismo o tome razmišljali. Sama činjenica da 20 godina radimo, a i dalje snimamo nove albume je nevjerojatna. Evo, upravo smo izdali novi album, tako da sumnjam da ćemo stići napraviti još jedan za manje od godinu dana po izlasku ovoga. Vidjet ćemo. Čim svi pitaju, nešto ćemo morati napraviti.

Ima li Kultur Shock neki rok trajanja ili planirate mirovinu provesti na pozornici, poput The Rolling Stonesa?
Svirat ćemo dok budemo mogli zvučati ovako dobro. Ja ne vidim sramotu u penzionerskom životu. Ja sam sretan čovjek. Za 52 godine postojanja na ovoj planeti ne postoji ništa što mi je donijelo više sreće. Povrh toga, tu sam sreću imao priliku podijeliti sa svima vama. Dijeliti sreću, ljubav i produkt vlastite kreacije s toliko ljudi je najviše što bih sam sebi ikada poželio. Vi ste nama dali vašu ljubav, a mi vama sve što imamo. Nekada davno obećah vam da se nikada nećemo promijeniti, nikada komercijalizirati, nikada postojati bez svrhe postojanja i bez izdavanja novih projekata. Ponosan sam što danas mogu reći da smo ispunili obećanje. Nostalgija nije razlog za postojanje. Samo aktivno kreiranje umjetničkog djela jest. U posljednjih 19 godina često sam znao samog sebe uhvatiti u razmišljanju: “Da me sutra tramvaj udari – imao sam za što živjeti.

Više od osam godina prošlo je od vašeg zadnjeg nastupa u zagrebačkom klubu Močvara. Što očekujete od skorog povratka? Ili bolje da pitamo što publika može očekivati od vas?

Strašno mi je drago da ponovo sviramo u Močvari. To je blagodat indie benda da se uvijek možemo vratiti svojim korijenima, ne razmišljajući ni o čemu, nego o tome da je nama dobro. Još od prije osam godina htio sam da sviramo ponovo u Močvari i eto nas. Mi nikad ništa ne očekujemo, a naši ljudi uvijek znaju da ćemo na stageu ostaviti zadnji atom snage. Tko zna, godine me stižu, nikad se ne zna je li mi ovo zadnji put.

Razgovarao: Tino Friščić

Muziku podržava