Gile (Električni orgazam): “Na vrhuncu karijere svirali smo u štali za troje ljudi”

3014

Srđan Gojković Gile, lider legendarnog Električnog orgazma, u subotu, 2. veljače, vraća se u Zagreb na novu svirku u klubu Tvornica. Tim povodom u novom razgovoru za Muzika.hr otkriva što publika može očekivati na nadolazećem nastupu, ali i neke zanimljive detalje iz prošlosti benda.

Jeste li spremni za nastup koji ćete održati 2. veljače u Tvornici?
Jesmo, naravno. Mi sviramo non-stop. Prije tjedan dana bili smo u Varšavi gdje smo ponovno svirali prvi put nakon dvadeset godina, te smo tamo snimili live album koji bi trebao, nadam se, izaći negdje u ožujku.

Koliko će se koncert razlikovati od prethodnog koncerta održanog u Tvornici?
Mi u principu svako malo, zbog nas samih, malo prearanžiramo taj repertoar koji sviramo. Mi kao bend postojimo već 33 godine, i uvijek je nekih sedamdeset posto materijala iz svih naših faza. Ali ostalih trideset posto je materijal koji mijenjamo, da bude barem drugačiji raspored. Svakako da će se ovaj nastup razlikovati od posljednjeg koji je bio prije nekih godinu dana u Tvornici.

Hoće li i ovaj, kao i prethodni, biti održan u Malom pogonu Tvornice?
Priča oko našeg posljednjeg koncerta u Tvornici je sljedeća: od kad smo zakazali koncert do njegovog održavanja promijenili su se ljudi koji vode program. Taj koncert održan u Malom pogonu ustvari je bio prijedlog bivšeg vodstva Tvornice čija je ideja bila da tada sviramo u manjem prostoru, a onda za pet-šest mjeseci u većem prostoru. Ali, ustvari to se i dogodilo (smijeh), samo što je između ta dva koncerta bila veća pauza nego što je prvotno bilo planirano. To je i bio prvotni plan, a sad ćemo svirati u velikoj dvorani.

Volite li više nastupati u manjim ili većim klubovima?
Pa, neki optimum bi bio prostor od tisuću ljudi. Fora je i kad sviraš za dvjesto, tristo ljudi… jer onda si bliže publici i drukčije je nego kad sviraš u nekoj dvorani za deset tisuća. Ali mi smo, evo, i prošle godine svirali od malih klubova za tristotinjak ljudi, do sto tisuća ljudi na Beer Festu. Mi smo oduvijek radili sve te prostore jer svaki ima neku svoju draž i nama je zanimljivo. Primjerice, u osamdesetima, kad je bend bio u zenitu popularnosti, svirali smo samo velike prostore, stadione, hale, i nismo radili klupske svirke. Ali na kraju ti to postane dosadno, jer baš takvi veliki koncerti mogu dovesti do otuđenja gdje vidiš samo neku crnu masu ispred sebe. Koliko je najmanje ljudi bilo na vašem koncertu?
Mislim da smo krajem osamdesetih svirali pred nekih troje ljudi, negdje u Slavoniji. Ne mogu se sjetiti u kojem gradu, bilo je to neko selo… svirali smo u štali koja je smrdjela na životinje (smijeh), i to je bio jedan od bizarnijih koncerata u karijeri benda. Na njemu je bilo, mislim, troje ljudi plus tadašnji menadžer. A zanimljivo je da se to događalo u trenutku kad je bend bio u jednoj od najkomercijalnijih faza. Ali eto, uvijek se dogodi nekakav čudan nastup. Ma svirali smo mi svugdje, na prikolicama od traktora, u bivšem zatvoru…

U vezi velikih nastupa, kako je bilo nastupati kao predgrupa The Rolling Stonesa u Beogradu?
Što se tiče broja ljudi, to definitivno nije bio naš najveći nastup. Ali što se tiče našeg emocionalnog doživljaja, mislim da jest. Na našem nastupu nije bilo mnogo ljudi; čak i kad su Stonesi svirali mislim da nije bilo više od trideset-četrdeset tisuća ljudi, iako su mediji napuhavali da je bilo više. A kad smo mi svirali bilo je četiri-pet tisuća najviše.

Muziku podržava

Je li bilo prilike za upoznavanje sa Stonesima?
Nije, naravno da nije. I to je logično, jer ako pogledaš iz njihove perspektive – kad bi se oni upoznavali sa svakom predgrupom na tako velikoj turneji, sigurno bi poludjeli samo od toga. Unutar tog njihovog backstagea ima, ajmo tako reći, nekoliko krugova osiguranja. A oni su u najužem centru. Ja sam vidio samo Rona Wooda na tri metra udaljenosti kako izlazi iz limuzine i ulazi u taj njihov šator, ali to je bilo sve.

Davno, na festivalu u Subotici, upoznali ste se sa članovima grupa Film i Haustor. Koliko često se danas viđate sa, primjerice, Stublićem ili Rundekom?
S Rundekom se viđam češće jer mi izgleda da je on koncertno aktivniji nego Stublić. A Juru sam zadnji put vidio 2008. na onom koncertu u Tvornici “Sedmorica veličanstvenih” gdje su se skupili novovalni bendovi. Možda sam Maxa Juričića viđao češće nego Juru, a često sam viđao i Marina Pelaića, što se tiče Filma. A Rundeka sam prošle godine vidio na ljeto u Crnoj Gori gdje smo zajedno svirali na festivalu u Nikšiću.

2007. ste također nastupili u Tvornici na koncertu u spomen na Krešimira Blaževića iz Animatora? Koliko ste dobri bili s njim?
Krešo i ja se nismo nešto previše dobro poznavali. Ali cijenio sam rad tog benda i njegov udio u svemu tome, pa kad su me ljudi pozvali, rado sam se odazvao.

Tada ste nastupili u Tvornici, onda godinu kasnije na koncertu “Sedmorica veličanstvenih“, a nastupit ćete tamo ponovno za nekoliko dana. Je li vam Tvornica omiljeni zagrebački koncertni prostor?
Pa ja sam shvatio da mi uvijek sviramo negdje oko tog parka kod Tvornice! Prije smo tamo u blizini svirali u Kulušiću, a sad smo se preselili na drugi stranu parka, u Tvornicu. Čini mi se da u tom parku postoji nekakva magnetna jezgra koja privlači Električni orgazam kad dođe u Zagreb. Uvijek je nastup na udaljenosti od par stotina metara! Ma, jednostavno se tako potrefilo da su nas najčešće zvali iz Tvornice, tako da smo tamo i najviše svirali.

Pozitivna recenzija prvog albuma Električnog orgazma izašla je u časopisu NME. Zanima me koliko je tada jedna takva recenzija značila za uspjeh benda, a koliko bi ona značila danas?
Danas je totalno druga situacija, jer je Internet sve promijenio. Nebo i zemlja je dostupnost informacija danas, i prije trideset godina. U tom novovalnom periodu mi smo se na televiziji pojavili ne više nego tri puta. Ali ta tri puta imala su veći efekt i kinetički udar nego što bi nam danas značilo da se pojavimo na televiziji 333 puta. Jer tada je postojao jedan program, i svatko te vidio. Ista stvar bila je i s tiskanim medijima. Novine tada i danas nemaju isti značaj, a pogotovo glazbene novine. NME su u novovalnom periodu meni bile najznačajnije britanske novine, a mi smo tada bili okrenuti britanskoj glazbi. Oni su za mene bili najmjerodavnije glazbeno glasilo na planeti Zemlji! Što se mene tiče, taj tekst nije mogao imati veću težinu da je izašao ni u kojim drugim novinama.

Na početku karijere niste imali svoj studio, a danas ga imate. No, prije ste se u tom studiju morali žuriti, a danas se snimanje, prema Vašim riječima, ‘razvlači’. Koja je od te dvije varijante bila bolja?
(Smijeh) Slušaj, najbolji bi bio neki srednji put. Izgleda da smo mi istraživali i jednu i drugu krajnost. Baš iz tog zadnjeg razloga koji si naveo, snimanje zadnjeg albuma se i toliko razvuklo! Zbog digitalnog kompjuterskog snimanja mi danas ne snimamo u profesionalnom tonskom studiju, već u prostoriji u kojoj vježbamo, u kojoj smo snimili album, i u kojoj ćemo ponovno snimiti album. Taj napredak tehnologije doveo je do naše sadašnje studijske situacije. Ali također, drukčije bend funkcionira u 33. i u trećoj godini postojanja. Prije si nabijeniji energijom i ambicijom, a poslije ti i ne predstavlja neku razliku snimaš li sedamnaesti ili devetnaesti album. A kad snimaš prvi, drugi ili treći album, to je velika razlika. Zbog toga se te pauze između albuma povećavaju.

Vaša pjesma “Nebo” vrlo je efektno iskorištena u filmu “Dečko koji obećava” Miše Radivojevića. Kako je došlo do te suradnje?
Ja mislim da Miša Radivojević nije bio toliko svjestan novog vala koji se događao u Beogradu u trenutku kad je on snimao “Dečka koji obećava”. Ali budući da je surađivao s Nebojšom Pajkićem, koji je novog vala bio jako svjestan, mislim da je on Radivojeviću i predložio da “Nebo” bude nekakva zvučna scenografija tog filma. Interesantno je da je iskorištena ustvari live verzija “Neba”, snimljena samo za taj film. Nažalost, trebala je postojati čak i scena u kojoj glavni lik dolazi na našu probu u Studentskom gradu. Postojala je i videosnimka koju sam ja prije nekih četiri-pet godina pokušao nabaviti… Zvao sam i Radivojevića, ali to se vjerojatno izgubilo, zato što je to bila jedna scena koja je ispala iz filma i nije uvrštena u finalnu verziju. Ostavljen je samo taj tonski zapis koji je umetnut u sasvim drugu scenu. Prvotno je bilo sasvim drukčije planirano.

Koliko je film “Sretno dijete” Igora Mirkovića pomogao u reafirmaciji novog vala?

Sigurno je puno pomogao, jer je na jedan drukčiji način bacio svjetlo na to vrijeme. Ja sam više puta u intervjuima isticao da sam očekivao sasvim drukčiji film od onog što je ispalo. Očekivao sam nekakav dokumentarni film na način na koji su bili snimani dokumentarci o nekim glazbenim žanrovima. A Igor je, zapravo, napravio jedan emotivan i osoban film koji se prvenstveno bazira na njegovom doživljaju svega toga. Mislim da je to i bio plus filma, jer su se ljudi iz tog vremena mnogo lakše identificirali s njim, nego što bi to bilo postignuto nekakvim faktografskim filmom prepunim činjenica. Mislim da je on definitivno pridonio toj ponovnoj ekspanziji novog vala.

Muziku podržava