Gibonnijev debakl u Veneciji – i to je rock’n’roll!

7452

Gibonnijev debakl u Veneciji” koči se naslov s internet portala. “Gibonni završio poput pčele u žlici čaja” mogla bi biti slijedeća zlurada konstrukcija.

Splitski je kantautor, naime, u subotu nastupio u Veneciji oboružan
pratećim bendom, zborom Brodosplit, Danilom Saccom, Nikšom Bratošem i
Matijom Dedićem, te Stephani Sounds. Unatoč drugačijim očekivanjima, na
koncertu se okupilo, prema saznanjima, ‘ispod 100’ ljudi, ali hrvatski
pjevač je dao ‘sve od sebe’. Opravdanje je, pazite, tu večer se igralo
finale Lige prvaka. Inače je pjevačeva publika poznata po tome što voli
nogomet…S obzirom na to u kakvom je aranžmanu išao Gibonni, svi bismo mu trebali skinuti kapu. Jednostavno, čovjek ne spava na lovorikama, već traži način da svoju muziku približi nekim drugim ljudima i obrnuto, da potaknut novim iskustvima komponira neku novu muziku za staru publiku. To se zove poduzimanje rizika koje može i ne mora donijeti rezultat, no dok ne probaš – ne znaš. To je krčenje putova, skupljanje poznanstava, prilagođavanje različitim mentalitetima te formatima, sve se to uči na licu mjesta, samo treba imati volju, i to čeličnu volju.

Mnogo je lakše iz fotelje organizirati još jednu turneju po dobro poznatim mjestima, s dobro poznatim lokalcima, i s dobro poznatim repertoarom, nego izložiti sebe neugodnim iskustvima, koja mogu izazvati podsmjeh i zluradost, te klasična pitanja na temu zašto puniti birtiju u Amsterdamu, kad možeš sportsku dvoranu u Zagrebu.

Muziku podržava

Od Gibonnija dio publike više ne zna što očekivati, ako krene ziheraški, još jednom sve ispočetka po pravilu singl-album-turneja, sprdat će mu se jer postaje ‘gažer’, a ako ide težim putem, riskirajući dosadašnji ugled i izlažući se publici koja ga do sada nije imala prilike čuti, ispast će ekshibicionist – što mu to treba, radije ‘neka se igra doma s djecom’. I nije išao sam u Veneciju, nego je sa sobom uzeo, između ostalih, i Matiju Dedića, sjajnog pijanista, koji nije tamo jer je sin od Arsena i Gabi, te svoj prateći bend, a to nije mala stvar. To znači da čovjek vjeruje u ono što stvara.

Svatko tko vrijedi išta na ovom svijetu, imao je zgodu kao Gibonni. Jednostavno, napravi se sve kako spada, sve se dobro zamisli, i ljudi ne dođu. Bilo koji muzičar s višedesetljetnim iskustvom će reći da su prolazili kroz teška iskušenja. Recimo, The Beach Boysi su 1968. u New Yorku uspjeli prodati 200 ulaznica, a samo godinu-dvije ranije su imali milijunski hit “Good Vibrations”, izdali album “Pet Sounds” i u Britaniji kraj živih, zdravih i kreativnih The Beatlesa, koji su netom izdali “Revolver” i pripremali “Sgt. Pepper” pobrali nagradu za grupu godine. A onda, da citiram Edu Maajku, “Danas faca, sutra opet kita“.

No, i to je rock’n’roll. I to triba znat. Iako se njegove ‘pčele u žlici čaja’ postale sinonim za patetične metafore, Gibonnijeva borba s gitarom u ruci zaslužuje podršku, jer će u najgorem slučaju njegova iskustva na temu ‘što ne treba raditi’ poslužiti dalje muzičarima u proboju hrvatske glazbe na druga tržišta. A sve bolje od najgoreg slučaja je – dodatni plus, od najbanalnijih tehnikalija, do informacija o mentalitetu – što bi možda prolazilo, a što ne. Po svom stavu prema inozemnim tržištima mnogo je sličniji indie-kantautorima nego ostatku mainstream scene s kojom se i previše identificira.

A što se tiče same vijesti o nastupu u Veneciji… Mnogo je bolje pročitati da se netko trudio, pa makar i nije uspio nego lažno napuhane vijesti umišljenih veličina o fantomskim pregovorima koji se nikad ne ostvare ili malo im fali da se ostvare ili se ostvaruju u iskrivljenom ogledalu.

Muziku podržava