“Prvi je plan s tobom prijeći na ti” bio je Gibonnijev odgovor na pitanje o daljim planovima u životu. Nakon prvog dijela turneje na kojoj je promovirao album “Toleranca” slijedi pauza, pa onda i drugi dio serije koncerata.
“Jedan pisac mi je rekao da se ljudi ne dijele na ideje ili porijeklo, nego na senzibilitet. Jednostavno znaš da smo od iste sorte. Osjetiš tu blagonaklonost, dobro srce, pitomost. To je emotivna stvar” opisao je Gibonni svoju vezu s publikom i nastavio: “Par menadžera mi je probalo spustiti tako što su rekli da moja publika ide i na druge koncerte, ali ja duboko znam da moja publika nema što tražiti na koncertima koji pozivaju na agresivne obračune s nekim. Moji nisu ti. Nekad imam osjećaj da nam je suđeno da se vozimo u istom vlaku ili da se sretnemo na istom trajektu, toliko se dobro osjećam sa svojom publikom.”
Koji ti je ambijent najdraži za nastupanje?
Nema pravila, svaki grad ima svoj prostor gdje ljudi vole zalaziti i gdje se osjećaju dobro. Uvijek bih radije išao svirati tri puta u mali prostor, nego jednom u veliki. No, da sam sebe demantiram, imao sam koncert u pulskoj Areni, koji je ogroman prostor, a intimno je kao da sam u teatru i osjećao sam se fantastično. U Splitu obožavam malu dvoranu Gripe, ali je nezahvalna za zvuk, međutim jako mi je draga, jer sam kao dječak sanjao da ću je napuniti jednog dana. 
U disko-klubovima ne volim svirati, no nikad ne reci nikad, tako da ja ne mogu zakinuti svoju publiku i reći: ‘E, neću doći kod vas svirati zato što je to disko-klub.’ Doći ću tamo svirati, ako nema druge. Ali, ako bi mi netko rekao: ‘Pivski šator u devet s blatom na podu ili diskoteka sa zlatnim šankom u ponoć?’ Ja bih rekao: ‘Pivski šator u devet’, s blatom na podu. Ali ako nema pivskog šatora, onda ću doći u diskoteku sa zlatnim šankom, jer ja svojoj publici moram doći. 
Kako ti je bilo nastupati na stadionu u Maksimiru s Oliverom?
Imao sam toliku tremu da se ničeg ne sjećam. Osjećao sam se kao da me netko cijepio adrenalinom i bacio pred ljude. Kad gledam snimku, vidim da imam bijelo odijelo, smeđe čizme i da lagano falšam. Mislim da u tom trenutku nisam bio zreo za to. Da mi netko sad ponudi Maksimir, nimalo me ne privlači. Bio sam na koncertu U2, benda koji inače volim. Da smo ih gledali na Poljudu bilo bi bolje, jer je Poljud bolje građen i ima bolju akustiku i logistiku i imaš se gdje pomokriti, da oprostiš na izrazu. 
Prvi singl s novog albuma “Žeđam” je pokorio eter i ima jednu osobinu koju do sada nisi često pokazivao, a to je dosta elektronike.
Radim stvari koje bi meni bile uzbudljive i koje su meni nove. Zato slijedim sebe i želim promijeniti zvuk da meni bude zanimljivo. Ne želim shvaćati muziku kao posao, ne želim pronalaziti formule uspjeha. Meni to nije prioritet, meni je važno da se veselim ući u kombi, da se veselim ući u studio, da se veselim vidjeti s bendom i da se veselim vidjeti s publikom. To je meni neprocjenjivo. Sve ove procjenjive stvari su niže na listi prioriteta.
Malo više ovog ili onog je samo okvir. Hoće li se svirati s električnom ili akustičnom gitarom, to je okvir. Malo više eksperimenta je okvir. Koliko je pjesma emotivna, to je slika.
Tvoj novi album je sniman po raznim studijima. Možeš li opisati što točno dobivaš snimajući po različitim studijima?
Najbitnije ti je okruženje, u zadnje vrijeme se sve toliko moderniziralo, tako da bi čovjek mogao sve kod kuće snimiti, i dobar dio muzike koji čujemo jest snimljen u sobi, kod kuće. Ali mene zanima okruženje, recimo, kako za tenisače ili košarkaše postoje kampovi, gdje idu ljudi koji su na vrhu, i onda tamo taj vrh izvuče najbolje iz tebe, jer ti tamo ne radiš s ljudima koji su sinoć radili pjesmu za Doru, nego s ljudima koji su radili, recimo, novi album Pagea i Planta. Baš kad smo mi snimali u studiju, Ethan Johns je radio u studiju do nas, pa smo se svaku večer družili na vinu i cigareti. Njemu nije kriterij ono što je kriterij na lokalnoj radio-postaji, nego ima malo višu letvicu. Tako da ti odlaskom u taj studio ne dobiješ toliko na tehnici, koliko si postrožiš kriterije.
Jedan od vrhunskih glazbenika koji su s tobom svirali je i Pino Palladino koji je prvo svirao s tobom, a onda s grupom The Who.
Da, na to smo užasno ponosni. Dobili smo e-mail od Pete Townshenda i Rogera Daltreya, u kojem su oni molili ako im ga možemo ustupiti s koncerta u Opatiji. Townshend i Daltrey su ga htjeli jer je Pino svirao na njihovim solo-albumima. Agenti su čak ponudili odštetu. Bio je razgovor u tišini u hotelu, na temu: ‘što ćemo sad’. Naravno da smo ga pustili, nismo tražili nikakve novce. Kakav bi moj obraz izgledao da sam reketario grupu The Who?
Jesi li razmišljao da Palladina pitaš ako može zamoliti Townshenda da malo zasvirate u studiju?
To bi svakom čovjeku palo na pamet, pa i meni naravno, ali imam prevelik respekt prema njima. U životu sam naučio da ne treba vraćati usluge kroz glazbu. Ako se čovjek ne osjeća dobro u pjesmi, bolje da je ne radi.
Na početku karijere sam živio od pisanja za druge i nekad sam neke stvari radio na silu i to nije ispadalo dobro. Ako ti netko napravi uslugu, i ti tu uslugu vraćaš kroz umjetnost, mislim da to nije dobro. Usluge se ne smiju vraćati kroz muziku. Kad bi meni svjetski glazbenik učinio takvu uslugu, kad bi bio gost na mom albumu, samo zato što sam ja dobra osoba i zato što sam mu ‘dao’ basista, to bi bila rana na mom egu. (smijeh).
Na više pjesama imaš vokale koji izgovaraju riječi na engleskom. S obzirom da se obraćaš publici koja je na prostoru nekadašnje SFR Jugoslavije koja relativno dobro razumije hrvatski, koja je njihova funkcija da pjevaju na engleskom?
Nisam siguran koliko je to doista tako. Naime, od raspada bivše države u Sloveniji je stasala generacija mladih ljudi koja hrvatski razumije slabo, a ne govore ga nikako, iako ja kad tamo dođem, vidim da razumiju moje pjesme. Prateći glasovi na engleskom su moj mali trojanski konj na strano tržište.
Iz Nizozemske sam 2006. imao narudžbu da žele 1000 primjeraka mog CD-a, jer su čuli suradnju između mene i Tommy Emmanuela. Vjerujem da je narudžba stigla na račun Tommya, a ne na račun mene. S “Mirakulom” je bila situacija da je prodano 7.500 CD-a u zapadnoj Europi. Ja sam imao fan-club u Francuskoj u kojem su bili Francuzi, nedavno je Goran Milić u svojoj emisiji intervjuirao Poljake koji su članovi fan-cluba u Poljskoj.
Da se razumijemo, nisu to velika članstva, ali ti ljudi to toliko vole da su oni u stanju iznajmiti autobus pa, recimo, iz Pariza doći u klub u Düsseldorf na moj koncert (što je 4-5 sati vožnje) i uživati na njemu, skupa s našim ljudima, Makedoncima, Slovencima, i ostalima koji su tamo. Meni je to fantastičan osjećaj, da sam to uspio prenijeti svojim jezikom. Nisam baš siguran bih li to uspio da je sve samo na hrvatskom.
Na pjesmi na albumu “Unca fibre” imaš pjesmu “Anđeo u tebi” koja govori o nerođenom djetetu, a na svom prvom albumu si imao pjesmu “Sve će biti k’o nekada” u kojoj govoriš o abortusu. Što te kao autora u toj cijeloj priči najviše užasava: je li to prekid života, je li to nedostatak podrške budućoj majci kojoj je uistinu teško, ili?
Žena u svome odrastanju matematički mora naletjeti na barem dva idiota, isto kao što muški u svome odrastanju moraju naletjeti barem na dvije beskrupulozne guje. Kad žena ostane u drugom stanju s idiotom, to je potop. Ona je sama u tome, nailazi na osudu okoline.
Ja sam mlađi brat starije sestre i znam njene prijateljice. U svom djetinjstvu družio sam se sa dvije-tri godine starijim curama i prošao sam tu edukaciju gledanu sa ženske strane.. čuo sam i drugu stranu priče.
Nick Cave i U2 su, kao i ti, imali svoj berlinski period. Jedini problem je bio što si ti došao taman kad je Nick Cave otišao, i otišao si taman kad su U2 došli. Što ti je boravak u Berlinu, kao pjevaču grupe V2, najviše donio? Pretpostavljam da si se tamo susreo s kapitalizmom?
Tamo sam u jedan dan naučio stvarno jako mnogo. Tada sam imao 21 godinu, i svaki dan bi mi pukla jedna predrasuda u glavi koju sam imao. Ja sam rođen u Splitu i ta me sredina oblikovala. U Splitu smo imali dva kafića, jedan se zvao Semafor, a drugi Zagreb. To su bili dobri kafići, blagonakloni prema našem slabom budžetu i tolerirali su da naručimo tri kave i jednu pivu i da tamo sjedimo cijeli dan i punimo pepeljare. Ali kada sam došao u Berlin sve mi se okrenulo naglavačke.
Ja u Berlinu nisam znao za nijanse, u smislu kada počinje kapitalizam, a kada počinje nečiji ego. Meni su znali reći: ‘Možeš ti imati 10 zlatnih albuma, ali ti si sada u drugom svijetu gdje to ništa ne znači’. Kasnije se ispostavilo, kad se biralo koje će pjesme izaći na album, uglavnom su se prihvaćale moje ideje.
U Berlinu sam imao dojam da sam svestraniji, a kolege muzičari su bili fokusiraniji na detalje i stručniji. Oni su bili spremni se usredotočiti samo na jedan segment i to brusiti sve dok ne budu vrhunski u tome, a ja sam došao iz zemlje u kojoj je važno znati sve: i svirati, i miksati, i voziti kombi, i lijepiti plakate, i mijenjati kotač na autu. Ja sam znao svirati gitaru prstima i napisati baladu, a od njih nitko nije znao napisati baladu, ali zato su bili vrhunski svirači.
Radio sam s klavijaturistom koji je svirao s grupom Yes, pa s Will Reid Dickom (koji je radio s grupom Saxon), koji su mi rekli da bih mogao živjeti u Europi od pisanja balada i stvarno su me osokolili.
S obzirom da si ambasador dobre volje UN-a i da se sada po televizijama svašta priča klincima u lice, sjećam se urbane legende koja kaže da ti je jedan moćan diskografski djelatnik rekao da imaš odličan glas – za prodavanje novina na Trgu. Je li ta urbana legenda istina?
Ja sam mu pustio moj prvi album “Sa mnom ili bez mene” i taj čovjek mi je rekao da s tim talentom mogu prodavati ST na Trgu. ST je bio, ako se sjećaš, Slobodni tjednik Marinka Božića koji se prodavao na Trgu kod kolportera. A čovjek koji mi je to rekao je sada generalni direktor jedne diskografske kuće i pozdravljamo se…
U devedesetima si radio muziku za predstavu ”Hamlet” i pročitao sam da je scena u kojoj Hamlet umire popraćena najveselijom glazbenom temom…
Da. Bio je divan režiser, gospodin Perković koji mi je dao šansu kao klincu i rekao mi da istražim muziku i instrumente iz 11. stoljeća, jer je on htio vjerno dočarati 11. stoljeće u Danskoj. Ja sam napravio 44 minute glazbe, koristeći uglavnom timpane i rogove, jer skoro ništa drugo nije postojalo: lutnje nije bilo, gitare nije bilo… Jedinu slobodu koju mi je režiser dao je u sceni Hamletove smrti, jer nebo ili raj ne poznaje samo rogove i timpane. Tako da je scena u kojoj Hamlet umire bila najpompoznija, jer sam se mogao razmahati sa svim instrumentima.
Kada si radio ploču “Judi, zviri i beštimje”, bio si vrlo bijesan na tom albumu. Tada si potpisao za Dallas…
Govorili su mi da sam luđak što prelazim u Dallas. A ja sam bio oduševljen, imao sam dojam da smo mi štab, stožer za pokret otpora. Uvjeti koje su mi ponudili za njih su bili hrabri, a za mene, kao drugog najtiražnijeg izvođača u državi, suludi… To je bilo kao da iz Hajduka prelaziš u Orkan iz Dugog Rata, ali su mi ovi iz Dallasa bili dragi ljudi i govorili su mojim jezikom.
Pitao sam tvog starijeg kolegu Tedija Spalata da opiše tebe i tvog oca i on je rekao sljedeće: “Priča je ista. Operacionalizacija je drukčija. Stipišić pripada jednom vremenu, načinu čeprkanja po etnomuzikologiji, starim napjevima, starom jeziku… Gibo je to preuzeo, ne doslovno, ali na drugi način. Ja sam ga u kolijevci gledao, u trinaestoj godini, kad bih dolazio na probe kod Ljube Stipišića. Gibo je stasao na drugi glazbeni način, ali u suštini je ista priča. Kad Gibo pjeva “Temperu”, ista je stvar kada Stipišić pjeva “Testament”. Kad čuješ Gibu, znaš gdje je, kome pripada, odakle je.” Možeš li to prokomentirati?
Na neki način, bez obzira na moj nešto tvrđi muzički izričaj, ja nisam čak niti 50% radikalan kao moj otac. Moglo bi se reći da je on veći rocker od mene i čini mi se da je još uvijek podcijenjen. Ja sam ponosan da me moj otac odgajao tako što me učio da Dalmacija nisu palme, godišnji, klupa na kojoj se mladenci ljube. Predrasude o Dalmatincima kao lijenim ljudima su krive.
Moj otac ne prodaje romantičnu priču o Dalmaciji. Njegove pjesme nikad nisu “Mare moja lipa” ili tako neke. One su uvijek bile ljute. “Dalmatino, povišću pritrujena” i “Testament” govore o ljutnji čovjeka s tog krša koji je obješen i pokapan od svih koji su tu jahali: Mlečana, Turaka… Moj otac je neka vrsta muzičkog Matije Gupca.
Prvi dio turneje kojom promoviraš novi album “Toleranca” je gotov, koncerti su bili dugi, preko dva sata. Kako si zadovoljan koncertima i reakcijom publike na nove pjesme?
Jako sam zadovoljan, ljudi su odlično reagirali na pjesme “Žeđam” i “Toleranca”, ali i na ove ostale koje nisu u radio-eteru niti su eksponirane na televiziji, što mi govori da su dobro preslušali album i da imaju svoje favorite, a to mi je veliki kompliment.
Hoće li se drugi dio turneje razlikovati od prvog i koliko?
Vjerojatno nešto hoće jer će biti na jesen. Najvjerojatnije će neke druge pjesme izbiti u prvi plan, to ja ne mogu predvidjeti, a uz to pretpostavljam i da će neki ljudi koji su bili na prvom dijelu turneje vjerojatno doći i na koncert u Rijeku ili Split, pa iz respekta prema njima bih volio da je barem 20% različit sadržaj.
S obzirom da su koncerti dugo trajali, imaš li kakav tajni recept za oporavak glasnica? Recimo, čaj od kamilice ili…
Pa ustvari imam… od alkoholnih pića pomaže jeger, a od bezalkoholnih crno vino!
Pitanja: Zoran Tučkar
