Čini se kako je posljednjih tjedana jedan od glavnih uvjeta da sačuvate živce i zadržite uobičajeni kvocijent inteligencije taj da dnevni tisak preletite brzo i efikasno, otprilike onoliko koliko traje prosječni espresso. Sasvim opravdana metoda preživljavanja u predizborno, izborno i postizborno vrijeme, nema sumnje: no, kako u svakom žitu ima kukolja, lako vam se moglo dogoditi da u brzom listanju previdite i jednu sasvim osebujnu vijest.
Početkom prosinca, naime, dvostruki album koncertnih snimki “Acoustic/Electric” objavit će Zlatan Stipišić, nekima poznatiji kao sin legendarnog muzikologa i klapskog majstora Ljube, a mnogo većem broju kao Gibonni.
Naoko, u činjenici da jedna od naših najvećih glazbenih zvijezda izdaje live-album nema ničeg spektakularnog. Dapače, i u Gibonnijevom rodnom gradu, prije će se naći netko tko bi odreagirao ‘A je, dobro se sitija… Ma triba njemu vrimena, znan ga ja još sa zidića na Skalicama!’, negoli dočekao ovakvu novost kao istinsko osvježenje. A ona to itekako jest, iz nekoliko razloga.
Naime, činjenica da je Gibonni na sceni već 21 godinu, s hrpom diskografskih nagrada u vitrini i 10 studijskih albuma iza sebe – i da, uprkos svemu tome, u diskografiji ima jednu jedinu službenu koncertnu snimku (“Koncert”, Croatia Records, 1996.) zvuči u najmanju ruku neobično. Pogotovo ako se zna da je riječ o vjerojatno najtiražnijem i najpopularnijem izvođaču u Hrvatskoj, osim možda Olivera.
S druge strane, riječ je o autoru čiji su životni i kreativni put, pa i osobnost, uporno drukčiji od uvriježenih kanonâ hrvatske glazbene biografije. Trebalo je uistinu biti malo-pa-lud pa pokušati uspjeti u glazbi 1985. godine u Splitu na način da osnujete čisti heavy-metal bend, ali Gibo (pseudonim Gibonni patentirat će tek 1991.) učinio je upravo to oformivši s Draženom Krolom Osmi putnik. Podsjetimo, to je vrijeme kada Iron Maiden žare i pale na svjetskoj sceni – njihov trijumfalni dvostruki živi album “Live After Death” izlazi iste godine kada Gibo skuplja bend – ali u kojem heavy-metala na jugoslavenskoj sceni ima u tragovima. 
Ni gradovi s mnogo razvijenijim scenama od splitske nemaju pravi heavy-sastav, a kako li je to sve skupa tek izgledalo blaženo flegmatičnom Splitu, možemo samo nagađati – no Gibo je s Putnikom debitirao već 1986. sa (za ondašnje prilike) solidnim albumom “Ulična molitva”, privukavši pozornost medija kao rijetka glazbena pojava. Iako će uskoro praktički dotaknuti dno s dva albuma za PGP RTB, “Glasno, glasnije” (1987.)” te “Drage sestre moje”… Nije isto bubanj i harmonika” (1987.), iz današnje perspektive jasno je kako je Gibonni već na počecima imao izrazit sluh za prepoznavanje koje je to glazbe tržište gladno.
Da je tome uistinu tako, zapravo pokazuje i početak solo-karijere, kada je usred pomahnitale 1991. snimio “Sa mnom ili bez mene“, album sasvim urbanih i ‘neratnih’ preokupacija. Naslov same ploče simptomatičan je koliko i slikovit, jer Gibonni se zatekao praktički posve sam i nasukan, bez benda i angažmana, s traumatičnom heavy metal-gastarbeiterskom epizodom iza sebe, kada je živio u smrdljivoj skučenoj sobici diskografske kuće.
Dok njegova splitska ekipa doživljava zvjezdane trenutke, prije svih tih godina fenomenalni Dino Dvornik, te “Daleka obala” na vrhuncu popularnosti, kao i Neno Belan odmah pored, Gibonni se doima posve marginalizirano. Ovaj odnos snaga izmijenit će se donekle tek akustičnim hitom “Zlatne godine” Zrinka Tutića, temom istoimenog filma, koji se našao na Gibonnijevoj drugoj ploči, “Noina arka” (1993.), kojom je nekadašnji heavy metalac prilično žestoko prokrčio put do šire publike.
Stvar je bila, kako u skladbi “Dobri judi” s društveno aktualnom lirikom (u kojoj se pokazalo da ga hard-zvuk i riffovi ne puštaju tek tako, iako je u biti riječ o festivalskom popu) tako i u kvazi-mačističkoj rugalici “Nek’ se dijete zove kao ja” – a valjalo bi tu pribrojiti i vrlo solidnu naslovnu skladbu, koju su u ono vrijeme svi ignorirali.
Ipak, lavovski dio prve Gibonnijeve afirmacije iz 1993. otpada na Melodije hrvatskog Jadrana, Runjićev festival na splitskom Zvončacu, gdje je Gibonnijev duh uistinu lebdio nad vodama vaterpolskih bazena. Naime, osim spomenutih “Dobrih judi”, napisao je i jedan od (pokazat će se) najvećih hrvatskih hitova uopće – “Cesaricu” koja je u Oliverovoj izvedbi vrlo brzo postala jedna od onih rijetkih pjesama koje znaju svi od 7 do 77.
Iako mu je priskrbio daleko bolji status negoli se vjerojatno i sam nadao, ovaj uspjeh nakalemio je Gibonniju i etiketu pjevača za festivalske prilike – a festivalima kakvi su se počeli održavati tih godina (i kakvi su, nažalost, i danas) on svojim u suštini rockerskim senzibilitetom i profinjenom poetikom nikako nije pripadao.
Pa ipak, ovog balasta u percepciji publike teško se rješavao – i “Kruna od perja” iz 1994., kao njegov do tada najbolji album (s iznimnom “Lipa moja“, još jednom ‘aktualnom’ poetskom konstrukcijom “Život me umorio”, te hitovima “Dvije duše” i “Nije vrime od nedilje…“) te još bolja “Ruža vjetrova” (1996.) su zapravo krupni koraci na putu odmicanja od reputacije ‘daleko najprofinjenijeg i najurbanijeg (ali ipak) izvođača zabavne glazbe’. U tom smislu, potonji album je prava prekretnica.
Početak suradnje s Ozrenom Kanceljakom, čovjekom koji se od vlasnika jednog od prvih boljih CD-shopova u Zagrebu izdigao do pozicije direktora u ZAMP-u, donio je Gibonniju vrhunsku profesionalnu menadžersku podršku i konačno mu otvorio prostor da se više bavi vlastitim pjesmama i autorskim materijalom, a manje organizacijom logistike i kompromisima koji uz to idu. Čini se kako je upravo ova odrednica presudno utjecala na Gibonnija, omogućivši mu da vlastitu poetiku i imaginaciju razvije do najvišeg stupnja.
Iako je dvojac na “Ruži vjetrova” tek počeo surađivati, pomaci su bili vidljivi u odličnim skladbama “Ovo mi je škola” i “Ispod moga pramca (Tempera)” (možda i najomiljenije u čitavoj Gibonnijevoj pjesmarici). Ispalo je, međutim, kako je riječ tek o zatišju pred buru.
Trijada albuma za Dallas, naime – “Judi, zviri i beštimje” (1999.), “Mirakul” (2001.) i “Unca Fibre” (2006.) dovela je Gibonnija tamo gdje je, možda, trebao biti i ranije – na sam vrh domaće scene.
Na ovim se pločama Gibonni uvelike oslobodio natruha šlagerističke trivijalnosti koja bi mu se obavezno zalomila na prethodnim radovima. Zadnja iskra nepotrebnosti završna je skladba prvog albuma trijade, “Ne znam plesat” – ali čitavi “Judi, zviri i beštimje” u vrijeme pojavljivanja bili su toliko odmjeren i uzvišen pop-rock album u perspektivi tadašnje produkcije da se ovo otklizavanje nije ni primijetilo.
Skladbe poput “Posoljenog zraka…“, “Činim pravu stvar“, “Divjeg cvita” i naslovne pjesme bile su i autorski superiorne (osobno, doima se kako od dotadašnjih pjesama samo “Tempera” i “Ovo mi je škola” idu sasvim uz bok navedenima) ali i začinjene maherstvom jednog od najlucidnijih suradnika kojeg je Gibonni uopće mogao pronaći – Vlatka Stefanovskog.
Angažman makedonskog barda kao istinskog instrumentalističkog virtuoza i gitarističkog genijalca donio je albumu više nego što se moglo slutiti. Senzibilne Gibonnijeve tekstova konačno je pratio istinski produhovljen glazbenik fenomenalne finoće. Gibonni je tako uz svoj napregnuti glas dobio još jedan; a ova višedimenzionalnost ploče – znao je to i Kanceljak – recept je koji treba proširiti novim glazbenicima, i to ne bilo kojim.
Golema sponzorska sredstva uložena u to da se dovede, prije svega, ritam-sekcija snova, česti Stingovi pobočnici Manu Katche (bubnjevi) i Pino Palladino (bas), uz još nekolicinu stranih glazbenika, izgledala su kao idealan scenarij za napuhavanje balona do granice pucanja. No, Gibonni se na “Mirakulu” prvi put do kraja pokazao i kao ‘multi-kulti’ kompetentan glazbenik, u stanju suvereno baratati elementima od gospela (“Oprosti“) do istočnjačkih fraza (“Libar“).
Poetski, iznio je album zrelije i introspektivnije nego i jedan do tada – pri čemu su “Tajna vještina” i “Oprosti” rijetko dojmljivi tekstovi, ne samo metaforama, već i internom ritmikom. Krcat dobrim brojevima (“Mirakul“, “Svi moji punti kad se zbroje“…), vrhunski odmjerenom, a gustom svirkom top-lige studijskih glazbenika u kojoj često iskoči pokoji intrigantan moment – i produkcijski apsolutno neviđeno izrađen (zasluge Nikše Bratoša, koji je radio i na prethodniku), ovaj album uistinu je ostvario nivo za koji nismo ni znali da ih hrvatski autor na vlastitoj ploči može doseći.
Dometi albuma “Unca Fibre – vodič za brodolomce i anđele čuvare“, pak, tek trebaju biti vrednovani, no recept “Mirakula” s dovođenjem glazbenika-gostiju (prije svega Maye Azucene, ali valja spomenuti i iznimno Baretovo gostovanje u velikom hitu “Anđeo u tebi“) opet se pokazao uspješnim – dijamantna naklada je već ostvarena, iako album produkcijski nije toliko grandiozan kao prethodnik.
Iako se u međuvremenu razišao s Kanceljakom i Bratošem, čini se kako je Gibonni napravio ploču baš po svojoj volji, a ne po mjeri unaprijed definiranog mamutskog projekta – čemu u prilog govore i intimističniji brojevi, poput “Šta će meni moja dica reć“.
Utoliko je zanimljivije vidjeti kako će izgledati Gibonnijev drugi album uživo. ‘Drugi’ ovdje nije napisan slučajno – jer “HTisdn Millenium Koncert” (2001.) na tri lokacije istovremeno i “ZG Mirakul Live” (2004.) u Velikoj dvorani Doma sportova zamišljeni su i realizirani kao audiovizualni, multimedijalni projekti, u kojima je sama glazba ostala u drugom planu, a veći naglasak bio na showu i tehnologiji.
Iako ne treba poricati da je Gibonni i u tom segmentu otišao daleko dalje od gotovo svih glazbenih kolega, ipak ostaje činjenica kako je pravi album uživo ostao nerealiziran,.Sada je stvar umnogome drukčija, jer je na posljednjoj turneji Gibonni snimio gotovo 30 koncerata i kasnije selektirao najbolje dijelove za album. Nekada su to bili ekskluzivni nastupi za dvjestotinjak ljudi u intimnim prostorima (Dioklecijanovi podrumi, teatar Gavella ili celjska plesna škola,) a dijelom veliki koncerti pred tisućama ljudi poput onih u sarajevskoj Zetri, pulskoj Areni ili ljubljanskom Tivoliju.
Ovakvu raznolikost Gibonni tumači jednostavno: “Negdje u jesen 2006. došlo mi je da se ovo mora snimat po svaku cijenu. Kamerom, magnetofonom, mobitelom, bilo kako… jer entuzijazam, energija i ushit koji se ćutio između mene i publike je nešto što je možda sada i tko zna kad i oće li opet bit ovako. Ovo nije ‘best of’, ni ‘greatest hits’, nego nešto posve osobno.”
Rezultat su dva diska, jedan posve akustični i jedan električni, no iznenađenje leži u činjenici da se na svakom nalazi tek po osam pjesama. Neki će reći – puno premalo, obzirom na to koliko materijala ima u Gibonnijevoj bilježnici. I to je, u neku ruku, sasvim točno – ali je, isto tako, sasvim nalik Gibonniju i njegovom tvrdoglavom nastojanju da stvari napravi onako kako mu se čini da treba, makar to i koštalo krajnjeg uspjeha.
Ovoga puta, međutim, u uspjeh ne sumnjamo, obzirom da pravih audio dokumenata o iznimnoj energiji Gibonnija i benda uživo nema već više od 10 godina. Tako ispada da između posljednjeg snimljenog “Koncerta” iz 1996. i predstojećeg “Acoustic/Electric” zapravo stoji čitavo razdoblje u kojem se Gibonni do kraja isprofilirao kao jedini istinski kvalitetan srednjostrujaški glazbenik na našoj sceni; jedini, naime, koji nije toliko jednostavan da bi bio trivijalan i jeftin, a koji ni u jednom trenutku ne ide u vlastiti ego-trip ili kompleksnost toliko da bi postao naporan i zahtjevan.
Njegovu glazbu možete slušati na pikniku ili dok vozite brodić s Tomosom 4 do najbliže uvale, jednako kao što ćete ga moći slušati i navečer, dok sami u sobi ležite na krevetu i pokušavate dokučiti nešto neuhvatljivo na stropu. Umirovljenjem Parnog valjka i trivijalizacijom Prljavog kazališta u bezubi rock krajnje srozane poetike, Gibonni je ostao jedini glazbenik za kojeg se može kazati kako i dalje stvara glazbu za svačije uho, a da takva konstatacija nema ni malo uvredljivu konotaciju.
I što onda osjetljivom klincu sa Skalica još uopće nedostaje za puni krug? Čini se, upravo album snimljen uživo, u jednako vrhunskoj produkciji kao i posljednje tri autorske ploče. Predugo smo čekali, i nadamo se da se isplatilo.
