Kako s ‘domaćim’ proizvodom uspjeti u inozemstvu? Pa još glazbenim. Može li Gibo osvojiti Veliku Britaniju, ili barem EU, ili barem zemlje ‘u okruženju’, srednju i istočnu Europu? Može li to povećati problematičan hrvatski izvoz? Može li zbog tog, nadajmo se uspjeha, barem Gibonniju biti bolje?
Odlučio bih se za ovo posljednje i zaželio Gibi da ode što dalje može, makar i u Budimpeštu i Prag kao predgrupa Micku Hucknallu iz Simply Red. Kao showcase možda ima smisla, mada je Gibo puno bolji od njega i bilo bi bolje da Hucknall svira prije njega. Znamo kako se slušaju predgrupe, pitanje je koliko će te publike sutra doći na Gibin koncert u, recimo, Budimpešti? Stoga, ajmo krenuti od temelja, a bez propagande o svjetskom uspjehu kad i sam Gibo zna i priznaje da prije toga treba ogroman trud.
I čovjek se trudi, utukao je hrpu para u svoj inozemni san, album “20th Century Man” i prilično trezveno promatra situaciju. Čak i sam naslov albuma skromno veli da ne želi biti vizionar, makar ga to vodilo u prošlo (glazbeno) stoljeće.
Emocije izgubljene u prijevodu
Jedno je volja promotora da se možda ‘ubode’ veliki posao, ali u cijeloj priči suštinska bi bila glazba koja bi ‘tamo’ nekome nešto značila. S druge strane, ne može se reći da Gibo ne razmišlja trezveno; veli da će za dvije godine snimiti još jedan album na engleskom jeziku, pa ako ne uspije ne može reći da nije probao.
No, osnovni problem uz album “20th Century Man” jest taj da nije najuputnije pokušati prodati vani domaći proizvod koji je putem izgubio sve domaće karakteristike. Pa pritom još od glazbenika koji je bio najjači upravo po tom domaćem, recimo mediteranskoj emociji?
A upravo je to lokalno moglo biti najjači Gibin adut u pokušaju izlaska na inozemnu scenu. I to je najveći paradoks Gibina pokušaja proboja ‘vani’, proboja u kojem se glavni akter priče pravi da je ‘netko drugi’ a ne onaj kojeg znamo, pa i volimo.
Činio je dobru stvar
Ili ne volimo, jer mnogi su Gibonniju prigovarali svašta, često bespotrebno. Da razjasnim situaciju; Gibo mi je izuzetno drag, kroz godine sam mu pisao isključivo pozitivne recenzije albuma i koncerata, sasvim zasluženo i bez popusta. I dok su mu mnogi sitničavo prigovarali svašta, najviše iz averzije prema domaćem mainstreamu, upravo je Gibonni u toj srednjoj struji zadnjih petnaestak godina napravio jako puno.
I to svi znaju, nema tu mjesta bespotrebnoj filozofiji. Trudio se, radio, pa uz talent za dobre pjesme i odličan bend nije mogao fulati, a punokrvni koncerti bili su uspješna provjera ‘uživo’ priče s albuma. I publika je to prepoznala, pa smo imali situaciju da masovno prihvaćen glazbenik pomiče stvari i čini dobru stvar. Jako dobru čak.
Gledao sam ga prije Nove godine na izvrsnom ‘malom’ koncertu u Brežicama, malom samo zbog oko 600 ljudi u publici. Po svemu ostalome radilo se o jednako odličnom dvoiposatnom nastupu kao i u Ciboni, jer radna etika pravim glazbenicima ne dopušta razlike bitnih i nebitnih koncerata.
Kako Englezima prodati rock?
Dakle volim Gibu, cijenim ga, ali to nije razlog da mu radim naivni medijski PR ako situacija oko inozemnog albuma nije skroz ‘čista’. Dakako, mislim na novi album “20th Century Man”, otpjevan na engleskom jeziku. Objavljen je u nekim srednjeeuropskim zemljama a uskoro i na domaćem tržištu.
Čuo sam albuma prije par mjeseci i davno napisao tekst od 6-7 kartica koje nisam ni objavio, čekajući da album izađe. Album svakako trebate preslušati, ali da sad ne krenemo u klasičnu recenziju, zanimljivijim mi se čini postupak kojim Gibo izlazi ‘van’.
Na pokušaje proboja domaćih rock glazbenika u inozemstvu uvijek sam, kao i mnogi drugi, gledao podozrivo. Najčešće se radilo o suvišnim ili bespotrebnim ambicijama. Kako kvragu biti rock zvijezda tamo gdje su ih izmislili? Mnogi su pokušali, a od svih srednjestrujaških igrača s domaćeg terena uspio je samo Goran Bregović.
Japanski Elvis Presley
Pritom je najzanimljivije da je Goran uspio ‘alternativno’, tek kad se odrekao provincijalnih bolesti pop zvijezde i postao etnomuzikolog u društvu Roma, ili operete “Karmen sa sretnim završetkom”, ili briljantnog projekta o Faustu s estonskim kompozitorm Kristjanom Jarvijem kojeg sam gledao u Parizu a s kojim Bregović nije niti došao do našeg tržišta. Ovdje se zajebava sa Severinom i Huljićima, po Poljskoj s Kayama, a tamo radi dobre stvari za reputaciju.
Mada, moram priznati, a ne bih vjerovao da mi je to netko unaprijed govorio, album “Madre Badessa” Tončija Huljića jako je dobar. I puno jači kandidat za uspjeh vani od novog Gibina albuma. I artistički zanimljiviji, a to u ovom slučaju i jest najzanimljivije.
Postupak je jasan i Bregović ga je odavno sažeo; onima ‘vani’ zanimljivo je nešto što je ultra-naše, lokalno, neka naša kulturološka posebnost. Strance ne zanimaju japanski imitatori Elvisa niti tuđe, klasične pop zvijezde kakvih imaju na tone, ponavljanje gradiva i prodavanje starih priča.
Čak niti talijanska pop scena, najjača u Europi i s najvećim financijskim ulaganjima i uspjehom vani, tek je s Ramazzottijem i Zucherrom došla do nekog jačeg rezultata izvan granica Italije. Znači, situacija je poznata.
Alternativom do strane publike
S druge strane, na alternativnoj rock sceni čitava generacija mlađih izvođača, od Overflow, The Bambi Molestersa, preko My Buddy Moose, Luke Belanija i dalje, pokazala je kako se uvjerljivo radi na engleskom jeziku. Klupske svirke bez velike pompe, i prije svega uvjerljivi albumi, doveli su ih do vanjskog tržišta sasvim prirodno. Treba još raditi, ali barem rade ozbiljno i logično.
I što je najvažnije, među publikom koja ih razumije i prihvaća prirodno i tu i tamo. Dakako, uvijek je potrebna doza ‘medijskog inženjeringa’, da vani čuju za vas, ali logičan izlazak ‘van’ suštinska je stvar. Pogotovo u vrijeme premreženosti internetom, ljudi čuju mnogo toga, ima publike koja voli slične stvari i tu i tamo.
Uostalom, The Bambi Molesters svirali su puno koncerta s R.E.M.-om ne zato što je netko u njih uložio milijune eura, nego zato što su se svidjeli Bucku i Stipeu koji imaju dobar glazbeni ukus i zato što su odličan bend.
Drugačiji Gibo
I Gibo je odličan, barem onaj kakvog poznajemo, ali ovaj ‘vanjski’ malo je drugačiji. Glavni problem je da se Gibo tamo pokušava uklopiti kao ‘njihov’ a ne ‘naš’. No, domaći mainstream nipošto nije isto što i njihov, kod nas je puno toga drugačije i zato domaća alternativa ima daleko više suživota i dodirnih točaka sa ‘svijetom’.
Da mi je netko ranije rekao da ću biti skeptičan prema proboju nekog našeg glazbenika u inozemstvu, pa još Gibe, rekao bih mu da nije normalan. Nitko ne veli da Gibo neće svirati koncerte, to i radi, probati što se može napraviti, ali tamošnja publika ostat će zakinuta za puno toga što domaća zna napamet, pogotovo na albumu “20th Century Man” koji nije vjerna osobna karta Gibe kakvog znamo.
Kad domaća publika čuje album teško da će je proći žmarci, jer pjesme ne sadrže onu dozu emocionalne identifikacije prtljage koju imaju ‘domaće’, stare Gibine pjesme. S druge strane, inozemni slušatelj, po mom sudu, preko ovog albuma neće niti izbliza dobiti ono najbolje od Gibonnija s čime je osvojio domaću masovnu publiku.
Gibo je odličan autor, i uspješan. Veći dio te identifikacije postigao je i na račun tekstova, često i žargona a sad se bacio na engleski jezik. Riskantno, rezultat nije idealan ali je svakako bolji od Ingrid Antičević, Bandića i drugih, mada nije lako reći na engleskom to što misliš na hrvatskom.
Ne igraj na Engleze
Znači, radi se o paradoksu; jedan od naših najpopularnijih glazbenika odlučio je biti drugačiji, što samo po sebi nije loše, samo da putem nije izgubio puno toga što je njegov osnovni autorski pečat. Ili, da upotrijebim naziv odlične kazališne predstave u Kerempuhu; ne igraj na Engleze. Još izravnije, nemoj se praviti da si prosječan Englez kad si vraški dobar hrvatski glazbenik.
Pop-glazba je čudna biljka i danas, u premreženom svijetu, situacija je drugačija nego pred tridesetak godina kada su domaća imena počela kovati planove o uspijehu u svijetu. Od Korni grupe, Steam Rollera do Wild Strawberries, svi su htjeli pokazati Britancima, ili bar Nijemcima, makar i onima Istočnima, da i mi znamo ‘rokati’. Međutim bezuspješno, ostala je činjenica da su ruske turneje estradnih prvaka iz sedamdesetih bile najisplativije.
Može li Gibo dobaciti dalje?
U međuvremenu se dogodio proboj world music scene i lokalne glazbene posebnosti postale su zanimljive i, što je najbolje, dostupne, ‘strancima’ na svim krajevima svijeta. Svijet nikada nije bio manje selo, ako si znao ‘dobru poljoprivredu’. Dapače, upravo se različitost cijenila i mnogi su, baš zbog toga, stigli do’strane’ publike, pa i do nas. Ali ne i mi do njih, na žalost.
Može li Gibo dobaciti dalje? Nadajmo se, ali bih skeptično dodao; ne s ovakvim albumom. Iz prostog razloga što su svi oni koji je objavio ‘doma’ bolji od ovoga, zanimljiviji, a čini mi se i da bi bili daleko privlačniji stranoj publici da ih je jednostavno prepjevao na engleski jezik.
Na “20th Century Man” nema lokalizama, nema Mediterana, nema prepoznatljivosti, sve je nekako obično, mada visoko profesionalno snimljeno i odsvirano. Ali kvragu, svi koji nešto hoće rade to profesionalno, bitna je neka dodana vrijednost. Radi se o pjesmama kao stilskim vježbama, nikako esencijalnom štivu iz Gibonnijeva kataloga.
Od Divljih jagoda do Osmog putnika i natrag
Radi se i o najkonzervativnijem Gibinom albumu, od anakronog, staromodnog hard rocka naslovne pjesme – koja više sliči na Osmi putnik nego na Gibu, a slična je i “Ain’t Bad Enough For R’n’R” – do popa bliskog Stingu, ali su nove verzije “Žeđam” i “Vesla na vodi” ipak bolje od svih novih pjesama. Ima i bombastične heavy-gotike nalik Pageu i Coverdaleu u “Hey Crow”, mračnijeg ugođaja, ali i pretencioznog teksta u “My Brother Cain”, gdje Gibo pokušava naći svoju ‘nišu’ i dati svoju ‘poruku’. No, najčudnije je što se Gibo kad pjeva na engleskom jeziku vraća na ono što je u domaćoj karijeri zadnjih petnaestak godina namjerno htio i uspio ‘izgubiti’; vokalnom fraziranju nalik Divljim jagodama i Osmom putniku.
Plakanje na engleskom jeziku
Prvi put kad sam prijek par mjeseci slušao materijale rekao sam Gibi, simbolično, da je ključno hoće li publika na engleske tekstove ‘plakati’ kao i na hrvatske. Domaćoj publici koja ga poznaje album “20th Century Man” može biti zanimljiv, ali teško da će biti emotivno drag. Kako će ga ‘čuti’ oni vani ostaje pitanje, ali mi se čini da neće čuti pravog Gibu.
Iskreno, bilo bi mi najdraže da album uopće ne izađe kod nas, neka ga netko uveze kao vanjski proizvod. Jer domaći medijski PR i naslovi da ‘Gibo osvaja svijet’ znače jako malo vani i jako malo za uspjeh tamo. Osim što zadovoljavaju tuzemnu želju da se ‘čuje’ kako se nešto radi ‘vani’.
Osim toga Gibo se odavno internacionalizirao, dapače, prije puno godina objavio sam tekst s naslovom ‘Gibo ušao u europsku glazbenu uniju. Mislio sam, dakako, na suradnje s inozemnim glazbenicima poput Manu Katchea, Tonya Levina i drugih. I Gibine pjesme imale su neke dionice na stranim jezicima, a ako mene pitate albumi “Toleranca”, “Mirakul” i “Unca Fibre” bili bi zanimljiviji stranom tržištu nego “20th Century Man”. Zašto?
Zato štp nakon tako definirane, ozbiljne karijere, snimiti album poput “20th Century Man” znači promijenili puno toga što Gibo jest i po čemu ga voli masovna publika. Ali ne u artističkom smislu, kao zanimljiv pomak u karijeri, nego upravo suprotno; provincijalno se pokušati uklopiti na strano tržište albumom koji nema najjačih Gibinih aduta iz prošlosti.
Na ničijoj zemlji
A kad to radi jedan od najpopularnijih domaćih glazbenika nije dobro. Postavlja se pitanje zašto Gibo jednostavno nije nasnimio engleske vokale na pjesme sa zadnjih albuma i krenuo van na takav način? Ostao bi vjerniji sebi, ne bi se morao ‘praviti Englez’ i izmišljati face-lifting s kojim djeluje poput mnogih inozemnih glazbenika bez porijekla i rodoslovlja.
Ima i zanimljivih detalja na albumu, poslušajte pa procijenite, ali će u njima publika teško naći Gibu s njegovim najjačim oružjem. A izaći na utakmicu u gostima bez svojih najjačih aduta podsjeća me na domaće nogometaše; jebeš stil, čišću produkciju i aranžmane kad fali suština po kojoj je Gibo postao to što je.
Zato, Gibo vrati se, skuhat ćemo ti pašta šutu i sve što treba, ili ovima vani ponudi svoje najbolje izdanje pa da se svi hvalimo da si naš. Ovako si, čini mi se, na ničijoj zemlji…
