George Benson: “Glazba Charliea Parkera promijenila mi je život”

1455

Slavni američki gitarist, pjevač i skladatelj, višestruki dobitnik nagrade Grammy, George Benson 8. srpnja nastupit će na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju.

Višestruki dobitnik nagrade Grammy, glazbenik čije su ploče doživljavale platinastu nakladu, Benson je jedan od najpopularnijih izvođača smooth jazza i R&B-a. Za svoje je stvaralaštvo primio i niz drugih priznanja u raznim glazbenim žanrovima, među ostalim dobitnik je titule Jazz Master koju mu je dodijelila ugledna institucija National Endowment of the Arts.

Kojom glazbom ćete se predstaviti na koncertu u Rovinju?
To nikad ne znam jer nemam listu pjesama koje namjeravam svirati ali imamo mnogo skladbi iz mojeg repertoara iz kojih uvijek možemo odabrati ponešto. Uglavnom se vodimo osjećajem koji nas obuzme na pozornici. Osvrnem se oko sebe, osjetim publiku i ugođaj, te počnem birati pjesme.Kako ćete svirati na koncertu što ćete ga održati u predivnom gradu s idealnom klimom, lijepom prirodom, mediteranskim parkovima i dobrim ljudima?
Vau! To svakako moje glazbene zamisli može uputiti u pravom smjeru. Moja je glazba iznimno romantična, a upravo si mi opisao jako romantičan ugođaj. Osim toga, volim ljepotu. Dakle, već znam da će mi tamo biti jako ugodno.Kako ste postali virtuozan svirač gitare.
Imao sam privilegiju biti u društvu sjajnih svirača: Tala Farlowa, Kennya Burrella, Wesa Montgomerya, Granta Greena, Jima Halla, Barnya Kessela. Ne može bolje. Tada sam počeo odlaziti u Europu i sprijateljio se sa Johnom McLaughlinom, Ikeom Isaacsom i nekim drugim divnim gitaristima, što je utjecalo na moju karijeru.Kako vas je Wes Montgomery nadahnjivao kao gitarist, ali također i kao glazbenik koji je pokrenuo promjene u glazbi?
Privilegija u druženju s njim ne leži u tome što sam mogao ‘ukrasti’ od njega, a mogao sam, nego u slušanju njegovih priča, filozofskom stavu, manirizmu. Pružio mi je novi pogled na glazbu. Naučio me kako se trebam ponašati kao glazbenik. Govorio je o dobroti, nikad ništa negativno. Uvijek je govorio na pozitivan način. Naučio me da na sebe gledam kao na važnu osobu u glazbenom životu, što tada još uvijek nisam bio. Tada sam se tek pojavio na sceni i nastojao naučiti svirati. Bio je iznimno važan u mojem životu.

Kako ste razvili jedinstven način pjevanja s vokalizama i scat improvizacijama?
Oduvijek sam pjevao, ali kad sam prvi put čuo ploče Charliea Parkera koje su bile u jukeboxovima, to je promijenilo moj život. Uštedio bih nešto sitno, ubacio novčić i slušao njegove ploče.

Najčešće sam slušao njegovu izvedbu skladbe “Just Friends”. Za mene je to najbolja ikad snimljena jazz ploča i to iz mnogo razloga. Osim što je to divna skladba, improvizacija Charliea Parkera je besprijekorna, vjerojatno najbolja koju sam ikad čuo. Naučio sam svaku notu s te ploče. Naučio sam oponašati njegovo sviranje saksofona. Nakon što sam to napravio, ništa više nije bilo teško.

Muziku podržava

Moj stil je izrazito improvizacijski jer uvijek mislim na improvizaciju, ali nikad ne gubim melodiju. Ona je uvijek u mojim mislima, čak i kad improviziram. Slušao sam Nat Kinga Colea koji je na me ostavio snažan utisak, ali i mnoge druge pjevače, primjerice Billya Eckstinea, a poslije i Franka Sinatru. Jedan od najvećih pjevača našega doba, Tony Bennett, moj je dobar prijatelj. Tu su i R&B pjevači, primjerice Jackie Wilson, Sam Cooke i nekolicina drugih. Bilo je mnogo pjevača od kojih sam mogao posuditi ponešto. Posuđivao sam najbolje od svakoga od njih i to uključio u ono što radim.

Vaš način pjevanja vokaliza ponekad me podsjeća na neke kontrabasiste-pjevače, primjerice Mayora Holleya.
Vaaau! Nadam se da je tako jer sam slušao puno njegovih ploča. Kad sam počeo tako pjevati uz sviranje gitare nikome se nije sviđalo. No, pokušao sam još jednom, u izvedbi skladbe “This Masquerade”, i s tom sam izvedbom razvalio. Otada ju neprestano izvodim.

Kako je suradnja s orguljašem “Brotherom” Jackom McDuffom utjecala na početak vaše diskografske karijere?
Sav svoj instrumentalistički uspjeh mogu zahvaliti njemu. On me poticao u vježbanju. Prirodno sam bio nadaren, dobro sam svirao i po sluhu sam mogao odsvirati puno toga, ali jazz nije samo to. Jazz je glazba koja zahtjeva poznavanje teorije, harmonije… Ako ne znaš ispravno svirati možeš kiksati, a u protivnom možeš svirati što god poželiš. Jack mi je ukazao na moć bluesa. Pokazao mi je da je prihvatljiv bilo gdje u svijetu, da ga ljudi odmah zavole. Kad zasvirate blues svi će vas razumjeti.

Vaša se glazba iz toga doba, sredine šezdesetih, još i danas doima ‘luđačkom’. Kako ste se tada, kao vrlo mlad glazbenik, osjećali stvarajući ju?
Surađivao sam s glazbenicima koji, poput mene, tada još nisu stekli reputaciju, ali imali smo svježe zamisli i silnu energiju. Imao sam vatren sastav u kojem su svirali orguljaš Lonnie Smith i bariton saksofonist Ronnie Cuber. Svi su nas obožavali. Gdje god bismo nastupali bio je urnebes. Bio je to početak moje slave u glazbenom svijetu.

Što je snimanje s Milesom Davisom značilo za vašu karijeru, ali i zaokret u pristupu?
On je uvijek želio biti suvremen. Bio je u pravu kad je rekao da ne može živjeti u 1957. do kraja svojega života, jer vrijeme se kreće, od epohe do epohe, a svaka donosi nešto svježe i drukčije. Miles je želio biti sastavnim dijelom nečeg novoga. Rekao je još nešto što mi se sviđa – kad jednom skladba postane klasikom treba ju ostaviti na miru. Nije potrebno vraćati se i prerađivati ju. Ne može se poboljšati nešto što je klasik. Ljudi su to zavoljeli i ostavimo to takvim kakvo jest.

Mnogo sam naučio družeći se s glazbenicima koji pripadaju najvišem ešalonu svijeta jazz glazbe. Na turnejama sa svojim sastavom dijelio sam pozornicu s orkestrom Dukea Ellingtona. Tada sam vidio zašto ga smatraju najvećim jazz umjetnikom – zbog njegovih skladbi, elegancije, aranžerskih sposobnosti, sviranja glasovira… Želim biti poput njega.

Svirajući uz trio pijanista McCoya Tynera, kao i na vašoj ploči “Tenderly” koju ste zajedno snimili, zvučali ste potpuno drukčije nego inače, blisko vašoj glazbi iz šezdesetih…
Svirajući s njim morao sam posegnuti za svime što imam na repertoaru i osloniti se na cjelokupno iskustvo jer McCoy Tyner jedan je od najvećih pijanista našega doba. Nevjerojatan je glazbenik. Svirao je s velikim Johnom Coltraneom, a ako to ne govori dovoljno o njegovim sposobnostima, ništa neće. Svirati s njim za mene je bilo sjajno iskustvo. Ploča koju smo zajedno snimili postala je klasikom. Kad smo ju snimili nismo vjerovali da je tako. Jednostavno, otišli smo u studio i snimili ju. No, kad smo proučili što se dogodilo na tom snimanju, shvatili smo da se radi o jako važnoj ploči.

Kako vam je Quincy Jones pomogao u stvaranju glazbe?
Quincy Jones je fenomen u glazbenom poslu. Uvijek teži savršenstvu. Prigodom snimanja sluša sve i pažnju pridaje svim koracima u procesu. Ako nešto nije u redu, on to popravi. Ne dozvoljava da se snimanje nastavi dok sve nije savršeno ostvareno. Doista sam uživao surađujući s njim. Bilo je jako teško, ponekad i žestoko, ali uspio je u svojem naumu. Rezultat je snimljena izvedba skladbe “Give Me The Night” koja je postala klasikom.

Svestran je glazbenik, a i vi imate osjećaj za mnogo različitih stilova: jazz, R&B, blues, soul, latin jazz. Kako se muzikalnost i osjećaj za sve te stilove odražavaju na vašu glazbu?
Amerika je iznimno multikulturalna država. Dok sam stasao slušao sam različite vrste glazbe. Surađivao sam s glazbenicima iz raznih miljea. Mnogo toga mi se svidjelo i postalo dijelom onoga što jesam i što radim. Kad sam postao poznat glazbenik, u meni su još uvijek titrali svi ti stilovi. Nisam ih mogao samo tako obrisati kao prašinu i baciti kroz prozor. Postali su dio mene.

Kad sviram sva moja iskustva izranjaju na površinu. To uključuje R&B, blues, pop, ponešto od countrya. Sve je to prisutno i izlazi na vidjelo dok sviram. Ne želim se odreći ničeg od toga.

(Preuzeto iz Novog lista od 26. lipnja 2011.)

Muziku podržava