Gdje su nestale rock zvijezde?

6372

U mnoštvu glazbenih kanala koje nam u zadnje vrijeme nude naši omiljeni telekomunikacijski lopovi, ima jedan meni vrlo simpatičan imena VH1 Classic, koji je u nekoliko tematskih cjelina posvećen isključivo glazbi od pedesetih do devedesetih godina 20. stoljeća.

Inače imam vrlo izraženu snobovsku glazbenu crtu pa za javnost većinom preferiram što opskurnije pjesme omiljenih izvođača, no moram priznati da mi je omiljeni spot od svih koje sam vidio na tom kanalu “Born to Run” Brucea Springsteena. Video je u osnovi mali pregled jedne turneje velikog Brucea, praćen kratkim isječcima s nekoliko koncerata, a na svakom puni stadioni, euforična publika, dečki iz E Street Banda već znate kakvi su, jednom riječju – ludnica.

Budući da sam jedan od onih koji smatraju da im je učinjena kozmička belosvetska nepravda time što sam rođen tek u osamdesetima te mi je životna želja da sam bio stariji dok sam bio mlađi, upravo ovakvi mali komadi filmske trake su mi na neki način prozor u alternativnu prošlost koje osjećam da sam dio, iako ustvari nisam niti ću ikada biti.

Bolno otriježnjenje obično stupa slučajnim paljenjem mrskog mi MTV-a i malo manje mrskog matičnog VH1-a na kojem razne umjetno proizvedene zvjezdice pjevaju najnoviju brojalicu u žanru zvanom R’n’B koji danas izgleda poprima neko potpuno novo značenje nego u originalu. Za neku drugu temu bi bilo iz kojih sve uzroka petominutno gledanje tih kanala izaziva kod mene instinkt za gašenjem televizora, no ono što me redovito najviše smeta je neki tihi konsenzus svih zainteresiranih strana, odnosno matične televizijske kuće, izvođača, izdavača i publike, u kojem su i glazba i njeni izvođači spušteni na nivo potrošne robe koje se nitko više neće sjećati za dva mjeseca.

Tada obično postanem vrlo dosadan za sve koji su se svojom nesrećom zatekli u mojoj blizini, pa ih redovito zasipavam retoričkim pitanjima tipa gdje je neki novi Bruce? Novi Bob Dylan? Freddie Mercury? Iako se možda stječe takav dojam, nisam jedan od onih nostalgičara koji će tvrditi kako je danas glazba otišla k vragu, kako je nekoć trava bila zelenija a benzin jeftiniji. Upravo suprotno, uz današnje nove načine distribucije glazbe, prvenstveno putem Interneta, suočeni smo s hiperprodukcijom kvalitetnih autora kojih ima više nego ikad i zaista se ponekad možete izgubiti u svoj toj ponudi.

Kako god, danas nam ipak nešto bolno nedostaje na toj sceni. Neki bi jednostavno rekli zvijezde, drugi bi takve ljude nazvali inspiracijom, dok bi za neke treće to bio glas generacije. Netko tko će nas podsjetiti kako je lako zamisliti ako pokušamo ili da se vremena ipak mijenjaju.

Svi oni kojima je glazba bitan dio života se vjerojatno sjećaju onog trenutka kada su možda bili kod prijatelja i preslušavali neku deset puta presnimljenu kazetu. Ili možda čuli mali djelić neke pjesme na radiju. Trenutak kad ih je ‘pogodilo’, kad su znali da je to ‘to’, odnosno nešto što će im do kraja biti važan dio života. Moj takav trenutak se dogodio kada sam možda imao najviše deset godina. Iz čiste dosade sam se dokopao jednog CD-a i iz iste te dosade ga krenuo preslušavati. Kada sam već počeo gubiti zanimanje, deveta pjesma s tog nepoznatog albuma čudnog omota me potpuno oborila s nogu. Pogledom na omot sam vidio da se pjesma zove “Paint it Black”, a grupa The Rolling Stones. Uslijedilo je masovno gutanje cijelog opusa grupe, ali možda i više od pjesama me se dojmila rock’n’roll beskompromisnost i karizmatičnost dvojice ikona benda i cijelog rock svijeta, Micka Jaggera i Keitha Richardsa.

Nekom današnjem klincu teško da će se takvo nešto dogoditi uz recimo Arctic Monkeyse i suptilnu satiru britanskog predgrađa. Vjerojatno su i Alex Turner ili imenjak mu Kapranos iz Franz Ferdinanda bili na zidovima tinejdžerki širom svijeta, no malo tko će im se diviti na način na koji su se nekad ljubitelji glazbe divili Lennonu ili Strummeru. Teško da će ijedan njihov citat naći svoje mjesto na Facebook ili MySpace profilima, već će ta mjesta još uvijek ostati rezervirana za neke starije dečke, možda poneku strofu od Jima Morrisona ili ulomak iz nekog intervjua Kurta Cobaina.

U drugu ruku, bilo kakvo idealiziranje može biti opasno, jer svatko tko je bilo kad idealizirao bilo neku osobu, nečiju glazbu ili nešto treće je kad-tad udario glavom u zid. Idealni ljudi ne postoje. Ljudi nekad lažu, varaju, manipuliraju i često nisu onakvima kakvima se na prvi pogled čine.

Muziku podržava

Na pamet mi je pao jedan vrlo zanimljiv intervju s bendom Skunk Anansie povodom njihove povratničke turneje. Novinar je upitao Skin, pjevačicu benda, o tome je li dobro biti nekome uzor, na što je ona odgovorila: “Uzori te uvijek razočaraju, zar ne? Uhvate ih s nekim u zahodu s nekoliko linija kokaina i onda se moraju ispričavati. Ja se nikad ne bih ispričavala za to.”

Neki će upravo iz ovakvih razloga reći da je možda izumiranje zvijezda i njihove ekscentričnosti najbolja stvar koja se mogla dogoditi rocku koji se vratio u underground i sada se može ponovno posvetiti samo glazbi. No stavit ću se opet u kožu tog osnovnoškolca i sjetiti se kako sam gutao razne priče o demoliranjima hotelskih katova, gomilama groupie djevojaka i raznim metodama preživljavanja detoksikacijskih kriza. Iako se to možda čini užasnim uzorima za povodljiv i neiskvaren um, skoro nitko od nas koji smo slušali takve priče neće postati niti narkoman niti alkoholičar. No lijepo je bilo imati te romantizirane uzore koji mogu živjeti samo od svoje glazbe, bez da ujutro moraju u školu ili na posao i usput, skoro nehotično, svojim porukama utjecati na živote mnogih.

Ono što je potrebno da neki novi pritajeni Springsteen uzme gitaru u ruke je, uz jaku autorsku pozadinu, u prvom redu stav, karizma i snažna poruka. Možete li se sjetiti danas ikoga u naponu snage da ga možemo u tom vidu imalo usporediti s plejadom rock dinosaura koje sam dosada nabrojao? Teško, uspjeh bi ih bio nabrojati i na prste jedne ruke.

Zadnji kojem se htjela prikrpati ta etiketa rock mesije je bio vjerojatno Kurt Cobain. Za jednog hipersenzibilnog dečka koji je htio samo pisati i svirati pjesme taj teret je bio pretežak i tu između ostalog treba tražiti uzroke onakvog kraja. Henry Rollins, frontmen Black Flaga je opisao neka druženja s Kurtom u njegove zadnje dvije godine. Naime, Kurt je i na vrhuncu karijere još uvijek kupovao svoju odjeću u raznim odrpanim second-hand trgovinama, no sada bi ga svaki put dočekala i gomila ljudi koji su ga okruživali kako bi vidjeli što je kupio. Neki ljudi to mogu podnijeti, a neki ne. On očito nije mogao.

Na početku desetljeća, jedna osoba zaista ima potencijal biti zaštitni znak vremena koje dolaze. Odaziva se na Jack White, no on van svoga bavljenja glazbom ne pokazuje apsolutno nikakvu želju za osobnim nametanjem bilo koje vrste niti pokušava prenijeti poruku kroz svoju glazbu. Upravo suprotno, čini se kako svakim svojim korakom želi što više ispasti iz uobičajene šablone rock zvijezde, pa tako The White Stripes rade sve neobičnije koncerte na sve manjim mjestima, a sam White skače iz benda u bend kako niti jedan ne bi, ne daj bože, skupio previše publiciteta.

S druge strane, imamo Green Day, bend do grla u MTV establishmentu i koji se obavezno pojavljuje na bilo kojoj od njihovih ‘video awards’, a usput se svim silama trudi postati glasnik generacije. Čini se da je Billie Joe Armstrong trajno rastrgan između puta aktivizma i blještavila dodjela raznih besmislenih nagrada te se ne želi odreći nijednog. U svakom slučaju, ironično je da bend koji kaže kako ne želi biti američki idiot, upravo takvim gutačima MTV-a većinom duguje svoju popularnost.

System of a Down i Rage Against The Machine predvođeni karizmatičnim Serjom Tankianom odnosno Zackom de la Rochom su u devedesetima pokušali glazbeni aktivizam pomiješati s radikalno-ljevičarskom političkom propagandom, no s obzirom da su bilo kakva ekstremna stajališta vrlo opasna za srednjostrujašku marketinšku mašineriju, samim time su i ova dva benda unatoč kultnom statusu ostala bez svjetla najvećih pozornica.

No opet, krivo bi bilo definirati zvijezdu kao nekoga tko stavlja sebe u centar pažnje i drugima nameće stavove. Uzmimo za primjer već spomenutog Keitha Richardsa koji je u više intervjua rekao kako se glazba treba kloniti bilo kakvih prodika i služiti isključivo za zabavu, a opet znamo što bilo kojem ljubitelju rock glazbe znači njegovo ime i prezime. Ili recimo Sid Vicious koji je postao kultna figura glazbene povijesti iz jednostavnog razloga – bit ću brutalno iskren, zato što je bio idiot kojemu niti vlastiti život niti životi drugih nisu ništa značili.

Koji su uzroci nestanka rock zvijezda? Čini se da su svi potrebni sastojci za njihovo nastajanje unatoč svemu još uvijek tu. Mnogi će odmah priskočiti velikim frazetinama poput ‘poremećenog sustava vrijednosti’ u kojem se danas uspjeh u životu vrednuje nastupom u nekom reality showu. Drugi će skočiti da okrive MTV koji daje poruku da je lakše uspjeti u glazbenom svijetu sa što lošijom pjesmom i sa što manje odjeće. Treći će reći da su za sve krive te sotonske kompjutorske sprave i da će današnji klinci radije igrati Guitar Hero nego učiti svirati pravu gitaru.

Ja sam pak fan prve skupine i velikih pseudo-intelektualnih frazetina, pa kad bi me netko pitao za mišljenje rekao bih da iza svega stoji obrazovni sustav koji guši bilo kakvo buntovništvo i individualnost s jedne strane, te sustavno medijsko pranje mozga tisućama beskorisnih informacija o beskorisnim ljudima. No kad malo bolje pogledam, nije to ništa novo. Obrazovni sustav oduvijek ništa ne valja, pa tako vjerojatno nije valjao ni u pedesetima i šezdesetima, a ni zatupljivanja raznim političkim režimima bar nikad nije nikome nedostajalo. No razlika je u tome da više nemamo Joe Strummera, a danas nam je potrebniji više nego ikad.

Za kraj, ukoliko mislite da sam u ovom članku pretjerao sa spominjanjem MTV-a u negativnom kontekstu, ima on i dobrih strana. Onih pola sata dnevno kad se prikazuje South Park.

0 Shares
Muziku podržava