Riječanin David Blažević, u DJ glazbenim krugovima poznat kao Gdin. Smeđi Šećer, strastveni je kolekcionar gramofonskih ploča.
Nije riječ o bilo kakvim vinilkama, jer je Šećer specijaliziran za ex yu zaboravljenu i rijetku glazbu iz razdoblja ’60-ih i ’70-ih. Kao dokaz tome je i melankoličan kolaž “Šta je, tu je” sastavljen od miksa probranih šlagera i ostalih pjesama. 
Osim što uživa u prenošenju funk ritmova s vinila, David je također i znanstveni novak. Uz posao, ovaj hobi doživljava kao puno više od toga.
Sa Šećerom smo razgovarali o vinilima, slaganju soničnih kolaža, raritetnom yugo funku te raznim temama koje su s njim usko povezane.
Jesi li naslijedio te ploče ili si u to sve krenuo samoinicijativno?
Naslijedio sam jako malo ploča, možda 50-ak i nisu baš bile presudne kolekcionarski. Sve se samo dogodilo. Znam da mi je jedan od prvih iskopa ikad bio upravo iz te selekcije, poznata domaća licencna kompilacija Ray Charlesovih megahitova na kojoj se nalazio i jedan funkić – Booty Butt.
Koja je vinilka bila presudna da se upustiš u taj istraživački svijet?
Baš u ono hardcore digganje sam krenuo kad sam u jednom od pohoda na sve glazbene forume ovog svijeta naletio na pjesmu engleskog breakbeat dua Color Climax (“Batidas Latinas”) u kojoj je netko meni tada nepoznat nešto pjevao na naški. Neka dva Engleza su semplirala nešto prefunky iz naših krajeva, i toliko sam bio isfrustriran tim neznanjem, tada već duboko u Dusty Fingers fazi, da sam tražio sve i svuda dok mi jednog dana prijateljica i glazbeni znalac nije otkrila da se radi o semplu iz pjesme Tihomira Popa Asanovića. Kad sam došao do te ploče, izbezubljeno sam krenuo na nemilosrdni pohod ex-yu diskografije koji traje jako još uvijek. Čuvajte tavane.
Pretpostavljam da je bilo jako teško doći do svih tih raritetnih ploča. Gdje ih sve nalaziš?
Pazi draže bi mi bilo da nisu rariteti. Tražim lude pjesme prije svega, a najčešće se dogodi da su najluđe pjesme izdavane u jako malim tiražima. Svuda ih nalazim, a prvo bacam mreže i puštam vrše po svim internetima oko vas. Danas je lako naći dosta ploča zahvaljujući digitalnim tržištima svih oblika, ali tada često treba biti spreman iskeširati za neki gralić. Taj supermarket moment zna kvarit igru i zato najviše volim doći do odbačenica na buvljacima, sajmovima i u dućanima s pločama.
Zbog čega si se u tom strastvenom prikupljanju gramofonskih ploča odlučio specijalizirati upravo za rijetku ex-yu glazbu ’60-ih i ’70-ih godina?
Pa osim onog momenta s Popom Asanovićem čuo sam i za Ljubljanski virtuozni DJ trio Tetkine radosti. Upravo su oni zasijali mnoge goruće upitnike u mom mozgu. Mnoge upitnike sam riješio, a neke još uvijek rješavam. Kad su se znanje i kolekcija psihodeličnih i groovy otkrića počeli gomilati jednostavno sam se zaljubio u sve te izvođače i cijelu meni mulcu nepoznatu lokalnu scenu koju nisam nikako drugačije mogao doživjeti. Ima tu još jedan bitan opsesivno kompulzivni moment, a to je otkrivanje nečeg novog i neočekivanog, ali i činjenica da je jedna takva groovy ex-yu selekcija pogodna za publiku od 7 do 77 godina. Svima je to šaljivo i zabavno. Meni najviše. “Jel može nešto domaće?” pazi sad ovo…
Potrebno je spomenuti i ‘crate digging’ proces pomoću kojega zapravo i otkrivaš te neistražene vinilne dragulje. Po kojim kriterijima biraš izvođače koje ćeš obrađivati?
‘Crate digging’ ilitiga sonična arheologija je proces ubadanja igala u sve ploče koje ti dođu pod ruku. Nema pravila s izvođačima i nekad se prava organska psihodelija nalazi na pločama izvođača za koje nikad ne bi rekao da su bili sposobni za takav progresivni izlet. Ako naletim na izvođača s ludom skladbom prva stvar je potražiti i preslušati sve od istog, kao i svirača koji su sudjelovali na snimci, naravno uz paralelno istraživanje literature gdje i kada je još djelovao i s kim točno. Najviše uživam u ludim nepredvidljivim aranžmanima pa je potraga po aranžeru pjesme isto ono što zna dati rezultata u prosijavanju tih soničnih dragulja. I sam omot ploče daje nekad naslutiti što je uprešano u sami vinil, ali pravila zapravo nema.
Osim funka, proučavaš još puno žanrova, koji te od njih najviše interesiraju?
Sve me interesira, od duhovne glazbe hrvatskih časnih sestara do tvrde kolumbijske salse…
Primjetila sam da si se dosta ufurao, odnosno da proučavaš i cigansku glazbu…
Ej to je svijet sam za sebe. Dvije godine istražujem cigansku glazbu izdanu na ovim prostorima od ’60-ih do ’90-ih, a pogotovo duvačke orkestre južne Srbije. To je pravi autohtoni oblik funk glazbe i ima nevjerojatno mnogo dodirnih točaka s afroameričkom glazbom, najviše jazzom i funkom. Upravo sam dovršio snimanje mixa koji je rezultat tog istraživanja, a baziran je na orijentalnim bubnjarskim brejkovima i virtuozno odsviranom hipnotičnom grooveu.
Opiši nam proces stvaranja svog melankoličnog kolaža “Šta je, tu je” sastavljenog od probranog mixa šlagera i ostalih pjesama…
Pa prvo sam jedno 5 godina manično skupljao i marinirao svu tu glazbu nemajući zapravo ideju što bih i kako učinio s njom, osim što sam doma mazio te pločice i tražio pjesme koje bi rasplakale ženu od ljepote. Onda smo napravili bebu i taj euforični trenutak savijanja gnijezda je posložio selekciju za “Šta je, tu je”, kojeg sam snimao i rekombinirao nekoliko puta dok nije nastala ta melankolična vožnja. Bio sam najsretniji na svijetu kad sam to snimio jer se više nisam morao ustajati milijardu puta da bi vraćao igle na početak.
Pogled na tvoju internetsku stranicu upućuje da glazbi pristupaš na antropološki način, jako puno istražuješ, ali i intervjuiraš…
Volim ljude i volim ih pitati stvari koje ih drugi novinari ne pitaju. Prije intervjua ih mnogo mazim po omotima ploča i upoznam se s njima dosta dobro. Da budem iskren, sve ne bih li saznao jesu li ostavili trag svoje genijalnosti na možda još nekom izdanju koje prolazi ispod radara.
Osim što si toliko strastven u vlastitom hobiju, čula sam da si i znanstveni novak. Kako usklađuješ posao s ovim hobijem?
Hobi je bio davno, sad je nešto luđe. Sad sam viši asistent i usklađujem se čupavo. Vrlo čupavo.
Predstavi nam ideju prve hrvatske funk konferencije koja je pred nama…
Dakle 13. studenog zagrebački klub SuperSuper ugostit će po prvi puta samo vrhnje hrvatskog organskog clubbinga – 16 hrvatskih funk DJ-eva. Dragi su mi mnogo kolege DJ-evi i većini sam u jednom trenutku stisnuo ruku ili plesao na njihovu selekciju, ali nikad nismo svi skupa bili na okupu i uživali. Tako sam po uzoru na slovenske kolege koji su jednom učinili istu stvar, ali i Nišku konferenciju ex-yu kopača ploča, odlučio predložiti domaćoj ekipi da se okupimo i napravimo jednu ozbiljnu zajebanciju. I tako smo osnovali neformalni kolektiv clubbera selekcije dubokog groovea – Hrvatska Funk Delegacija.
Za prvu konferenciju smo u jednoj večeri uspjeli dobiti čak 16 ljudi koji u ovom trenutku, i to već godinama, ili bacaju ljudima pod tabane užarene iskope iz svojih kolekcija ili vode radio emisije ili se aktivno bave kolekcionarstvom pomaknutog organskog beata. Svi isti luđaci, s kompletno različitim selekcijama. Ova konferencija je krenula maleno i tiho i sad je eksplodirala od interesa tako da se veselimo budućim izdanjima koji neće proći bez žive funk svirke domaćih i/ili stranih funk bendova. Prije same žurke u klubu organizirana je i serija kratkih predavanja i živih demonstracija na kotačima od čeličnog lijeva u istom klubu, a predavači su: DJ Jopa, Tomo Ricov, DJ Venom i tvoj šećerni brat. Zahvalio bih se kolegama DJ Pipsu, Soul Baderu i Eduardu Werftu što su majstorski i uigrani potegli da se sve odigra na najvišoj razini, kao i Jegeru što nas sponzorira.
Te večeri možemo očekivati i gigantski ‘back2back session’. Reci nam nešto više o tome, kako će to izgledati?
Jako zanimljivo. Svaki DJ ima na raspolaganju 2×12,5 minutni set u kojeg će se nesumnjivo ubacivati samo svakom selektoru najdraži, najluđi i najplesniji dragulji i iskopi. Ovim konceptom smo osigurali tonu dinamike i ovo će biti B2B za pamćenje koji će se i snimati.
Prije samog tuluma održat će se izlaganje nekolicine predavača, a između ostalog ti ćeš pričati o imaginarnom žanru ‘Yugo funku’… Što ubrajaš pod tim pojmom?
Da, predavanje se zove “Da li si istinaaaaaa ili mit?” prema jednoj rijetkoj funk ploči Zlatka Golubovića. Kako u Yugi nije bilo funk scene kao takve, i često su kopirani američki ‘funky’ obrasci, najviše je originalnih funk pjesama dubokog groovea i tvrdo odsviranih bubnjeva koncentrirano upravo najviše u domeni progresivnog yugo rocka i jazza iz ’70-ih i beat muzike s kraja ’60-ih. Za te rijetke autentične momente zaslužni su ljudi kao što su Tihomir Pop Asanović, Ljubomir Sedlar ili Jazz orkestri raznih radio televizija koji su uspjeli u nemilosrdnu aritmetiku funka ugraditi i dio Balkana i stvoriti nešto što se može staviti pod zajednički nazivnik yugo funk, yugo groove…
Na cijeni su također i šlageri sa zvučnim zidom party funk aranžmana za koje su zaslužni ljudi kao što su Vojkan Borisavljević, Zvonimir Skerl ili Franja Jenč. Puno je tu raznih imena s jednokratnim funk bombama većinom na malim pločicama, dok su dedicirani funk i soul albumi rijetkost, i uzrokuju svrab jagodica svakom kopaču yugo vinila. Da ne kažem da postoji i gomila originalnosti, gustih zvučnih atmosfera i bezvremenskog šarma u domeni yugo disco groovea ili yugo jazza iz ranih ’60-ih. Teško mi je ovako kratko o ovome, skaču mi misli s ploče na ploču.
Tvoj pogled na način kako funk i groove prolaze u današnje vrijeme na našim prostorima, a kako su u vrijeme Jugoslavije?
Groovy muzika uvijek dobro prolazi i nema osobe koja ne dobije impuls da zaklima glavom na magičnu uigranost basa i bubnja. Međutim balkanska narodna glazba oduvijek ima primat na ovim prostorima (i tu postoje razni zlatni grumeni zvuka) i funk groove je oduvijek bio po strani. Na jednu domaću funk ploču dolazi valjda 1000 ploča narodne glazbe. Događali su se u ’60-ima i ’70-ima i neki kraći momenti uzleta ovog zvuka s izvođačima kao što su Jugoslavenska Pop Selekcija, Grupa Mi, Elipse, Boban Petrović…
Jesu li na repertoaru kakvi budući projekti kojima se planiraš posvetiti?
Jesu, mnogo toga, uvijek baratam s nekim ludim idejama za sonične kolaže, ali ne bih otkrivao o čemu se radi da ne prevarim mozak koji bi se mogao ulijeniti jer je otkrio ideju na internetima.
