Muzika je uvijek bila prisutna u video igrama. U redu, one prve, najjednostavnije igre iz sedamdesetih – poput Ponga – imale su samo bazične zvučne efekte, a soundtrack je došao čim je tehnologija to dopuštala. Zapravo, prije svega je tehnologija definirala soundtrack video igre. Već početkom osamdesetih skladatelji počinju stvarati kompozicije specifično za video igre i tako se razvija sintesajzerska muzika koji danas nazivamo chiptune, i vezana je za eru osmobitnih igara osamdesetih i donekle za 16-bitnu eru ranih i srednjih devedesetih. Danas? Čim krenu najave za novi naslov iz FIFA ili GTA serija, jedna od prvih stvari na koje pomislim jest soundtrack.

Nego, te rane osamdesete su bile intenzivno, izazovno razdoblje. Intenzivno jer je industrija video igara rasla rapidnom brzinom i glavni igrači često su se mijenjali. U jednom trenu, Atari je vodeći proizvođač konzola, u drugom trenu, Commodore 64 je jedno od najprodavanijih osobnih računala na tržištu, ali kupci ga koriste uglavnom za video igre. Muzika je bila zastupljena svugdje, a tehnička ograničenja zbog kojih je ta muzika bila jako jednostavna morala su biti savladana.

Glavni izazov: Tehnička ograničenja

To je bio glavni izazov: tehnička ograničenja. Recimo, Matellova konzola Intellivision je 1982. godine počela prodavati periferni dodatak Intellivoice koji bi određenim video igrama dodao snimke ljudskog glasa. Intellivision je imao veoma kockastu, jednostavnu grafiku sa samo šesnaest boja, ali njegovi developeri su ciljali visoko i pokušavali su na takvu grafiku dodati što bolji zvuk. Nije im uspjelo i Mattel je prestao proizvoditi Intellivision 1984. (kad je industrija video igara nakratko doživjela krah), ali ja sam imao sreću dobiti jedan rabljeni primjerak od rodbine, emigranata iz Švedske, i mogu reći da je muzike bilo jako malo, ali melodije su bile pažljivo skladane jer mi neke i dalje sviraju u glavi.

Muziku podržava

Kod nas je Commodore 64 bio jako popularan kompjuter, a chiptune soundtrack njegovih igara i danas možete provjeriti na YouTubeu. Osobni favorit je Cobra, igra napravljena po veličanstvenom akcijskom filmu istog imena, sa Sylvesterom Stalloneom. Dok je kod nas Commodore 64 a.k.a. ‘Komodorac’ bio glavni hit, u kapitalističkom dijelu svijeta revolucija se dogodila 1985. kad je Nintendo lansirao svoj 8-bitni Nintendo Entertianment System – NES na globalno tržište, dvije godine nakon japanske premijere, i svijetu predstavio Super Mario Bros.

Chiptune dominira osamdesetima i ranim devedesetima

Super Mario je bio instant hit, a muzika skladana za igru jedna je od najprepoznatljivijih ikad. Zahvalite to audio dizajneru imena Koji Kondo. Da, Koji Kondo je skladao i muziku za Zeldu. Nintendo je vrlo rano shvatio važnost muzike u video igrama. Njihov glavni konkurent, Sega, digli su ljestvicu još više, posebno u eri 16-bitnih konzola početkom devedesetih, kad se vodio rat između Super Nintenda i Sega Mega Drivea, odnosno Genesisa za američko tržište.

Sega je bila nabrijana na nadogradnje i prelazak za 32-bitne igre pa su za Mega Drive izmislili dodatke 32X i Sega CD. Nintendo je htio izgurati maksimum iz svoje 16-bitne konzole, i radije su objavili Donkey Konga s besprijekornom grafikom za to vrijeme (a i odličnim zvučnim efektima), nego da zagaze u 32-bitnu eru. Osim toga, zajebali su dogovor sa Sonyjem, koji je za njih trebao proizvesti PlayStation, ali to je za jednu drugu, dugu priču.

PlayStation je promijenio sve, a onda je Quake promijenio sve

Kad se na tržištu pojavio Sony sa svojim PlayStationom, industrija video igara se drastično promijenila u veoma kratkom roku. Sony je bio autsajder među video igrama, ali u roku od dvije godine postao je vodeći proizvođač konzola. Jedna od najvažnijih stvari iz ovog razdoblja upravo je evolucija muzike u video igrama. Konačno, ograničenja nije bilo i video igra je mogla imati pravi soundtrack. Ne chiptune, nego pravu muziku; originalne, orkestralne skladbe ili popularne pjesme. To se nije odnoslilo samo na konzole, naravno, već i na PC igre.

PlayStationov Ridge Racer imao je veoma popularan soundtrack kojeg je skladao Shinji Hosoe i njegov tim, ali kad je 1996. izašao Quake – za konzole i PC – muzika za video igre odjednom je postala ozbiljnija. Muziku za Quake nije radio skladatelj video igara, nego Trent Reznor, glava Nine Inch Nailsa. Ok, za Nintendo 64 verziju muziku je radio ‘video game composer’ Aubrey Hodges, ali, upravo zato je ta verzija bila slabija, falila joj je Reznorova muzika.

Quake je donekle bio prekretnica jer su sada popularni izvođači počeli raditi muziku za video igre. Tehnička ograničenja su nestala, i osim pravih, orkestralnih kompozicija, u igrama su sada mogle biti zastupljene standardne pjesme. Osobno, jedno od omiljenih sjećanja na igre iz devedesetih je Carmageddon iz ’97., a ta igra ne bi bila ista bez soundtracka za koji je zaslužan Fear Factory. Soundtrack igre bile su instrumentalne verzije s Fear Factoryjevog albuma Demanufacture, a singl Zero Signal bila je glavna glazbena tema igre.

Onda je došla FIFA i Song 2

Godina 1997. dala je jako, jako puno toga pop kulturi. Na televiziji, X-Files su bili serijska ovisnost, kečeri nikad nisu bili popularniji, muzika je rapidno evoluirala i Nu Metal se definirao kao žanr, a u svijetu video igara, izašla je FIFA 98 čija je naslovna pjesma bila Song 2 od Blura. I tako su mnogi koji inače ne bi slušali taj žanr upoznali Brit Pop, soundtrack je postao jedan od sastavnih dijelova video igre, a FIFA prepoznatljiva upravo po korištenju muzike. Song 2 je do danas jedna od najkorištenijih pjesama ikad, pogotovo u svijetu video igara. PlayStation, PC, gdjegod je FIFA objavljena, bila je hit, kao i muzika iz igre.

Iduće godine izašla je FIFA 99, s naslovnom pjesmom The Rockafeller Skunk Fatboy Slima, stvar koja je možda malo manje zastupljena od Song 2. Uglavnom, tako se zaredala tradicija, i muziku za FIFA serijal su dali Robbie Williams, Gorillaz, Kings of Leon, Air, Bloc Party, Stone Roses, MGMT, The Black Keys… Lista je poduža i doslovno možete preslušavati sate i sate muzike samo iz FIFA igara, od kraja devedesetih do danas.

GTA i Tony Hawk FTW

Izdavač Rockstar objavio je prvi Grand Theft Auto prije ravno dvadeset godina i odmah su znali da je muzika bitan dio igre. Kako su je integrirali u igru? Tako što su ubacili radio postaje u priču, odnosno, dok se voziš okolo, možeš slušati radio. Prvih nekoliko GTA igara koristile su originalnu glazbu, napravljenu baš za igre. Bande su imale svoje radio postaje, koje su bile tematski podijeljene. Treći dio serijala imao je otprilike tri i po sata radio materijala, koji je osim muzike imao i radijske voditelje koji su zvučali kao tipični američki radijski voditelji, i to je doprinijelo autentičnosti igre.

Nezaobilazan naslov je i Tony Hawk’s Pro Skater iz 1999. godine, ne samo zbog činjenice da je jedna od najzabavnijih skejterskih igara ikad, već i zbog soundtracka – savršenog soundtracka za vožnju skejta na kraju prošlog milenija. Ova igra je imala sve i savršeno je uhvatila duh vremena, a soundtrack je sve to skupa pobjednički zakucao. Hardcore i punk bendovi poput Dead Kennedys, Suicidal Tendencies i Unsane – koji dolaze u Zagreb u studenom – kompletirali su image Tony Hawk’s Pro Skatera. Jednostavno, to je možda najbolji primjer soundtracka za video igru kojeg možete slušati samostalno, kao kompilacijski album.

Idemo nazad na GTA. Kako je vrijeme prolazilo, igre su sve više koristile popularnu muziku za zvučnu pozadinu i, dok smo došli do GTA: Vice City 2002. godine, radijske postaje su postale još bolje tematski definirane, a igru je definirao zvuk osamdesetih. Flock of Seagulls, Human League i Frankie Goes to Hollywood samo su neka od imena osamdesetih koje su obilježile Vice City, koji je izašao taman u vrijeme prvog revivala osamdesetih, u prvom desetljeću prošlog milenija. Nove generacije tako su upoznale muziku prošlih generacija, i danas kad skrolate na YouTube komentare 80s hitova iz Vice Cityja uvijek se nađe netko tko spomene tu igru kao izvor gdje su prvi put čuli tu određenu pjesmu. Vice City ima čak sedam soundtracka, po jedan za svaku radijsku postaju.

Dvije godine kasnije, San Andreas. Ima li zapravo ova igra najbolji soundtrack? Rage Against the Machine, Cypress Hill, Rick James, 2Pac, Heart, Faith No More – ovaj soundtrack je bio KRCAT. Nešto prije San Andreasa, izašao je Need For Speed: Underground, i njegov soundtrack nabijen imenima kao što su Rob Zombie, Static X i Nate Dogg, a Need for Speed Carbon pet godina kasnije imao je vrlo lako još bolju kombinaciju. Soundtrack je postao neizostavan dio video igre. Ako je GTA u pitanju, onda najvjerojatnije slušam Radio Los Santos.

Kad će nova FIFA? Još malo.

Ima još sto igara i sto soundtrackova vrijednih spomena. Recimo, Watch Dogs je još jedna igra s debelom playlistom. Što se tiče novog FIFA naslova i kakav će soundtrack imati, na to ne moramo dugo čekati. FIFA 18 izlazi 29. rujna za PlayStation 3 i 4, PC, Xbox 360 i One i Nintendo Switch. Christiano Ronaldo je na coveru. Tko je na soundtracku? Lorde, The National, Skepta, alt-J, a Run the Jewels imaju ekskluzivnu traku samo za tu igru. Soundtrack možete provjeriti već sada, na Spotifyju.

0 Shares
Muziku podržava