Ogavna priča polako dolazi svome kraju. Ian Watkins, bivši frontmen bivših Lostprophetsa uhvaćen je i zatvoren radi svojih bizarnih nedjela, sve je priznao, a sada je došao i trenutak koji su mnogi iščekivali kao finalno zatvaranje.
Iako je vjerojatno svakom normalnom najbitnije da su ta djeca, maltretirana od Watkinsa i njihovih vlastitih majki, sada napokon izvučena iz svojeg pakla, nekako se čekalo i izricanje kazne za tih 13 teško nezamislivih zločina (seksualni prijestupi protiv maloljetnika i pokušaj silovanja bebe).
Ukupno je osuđen na 35 godina zatvora, odnosno 29 plus 6 uvjetnih. Kako to i inače biva, zločinci često izlaze i prije isteka svoje ukupne kazne, a Watkins će u svakom slučaju morati odslužiti minimalno dvije trećine od planiranih 29 godina, i tek onda se na razmatranje može uzeti njegovo puštanje na slobodu. NIsu puno bolje prošle ni njegove suučesnice u zločinima – dobile su 17, odnosno 14 godina zatvora.
Inače, Watkins i dalje tvrdi nekoliko bizarnih stvari. Prvo, njemu je to sve ‘MEGA LOL’ (sada se već predomislio i kaže da “više nije mega-lol nego samo – lol”)! Drugo, i dalje tvrdi da nikoga nije povrijedio niti ikome učinio išta nažao. I treće, ‘nije mu jasno zašto su se svi toliko uzrujali oko svega’ (?!)
U prostorijama Cardiff Crown suda prolomile su se ovacije tijekom izricanja presude, a Watkins se vidljivo tresao izgovarajući da nije siguran što bi sve još napravio da nije uhapšen. Sudac je jednostavno zaključio “Teško je zamisliti nešto još gore od onoga što ste radili!“
Kad smo kod toga, u medije je procurio i službeni transkript razgovora sudaca i Watkinsove suučesnice, koji slikovito i u detalje opisuje sve što su toj djeci radili zadnjih nekoliko godina. Ipak, takvim stvarima zbilja nije mjesto na jednom glazbenom portalu.
A polako se Lostprophetsa, odnosno barem Watkinsove ostavštine u njima – njegovih riječi, odriču i fanovi i rodni grad. U njihovom Pontypriddu u Walesu na jednom pločniku bile su ugravirane riječi pjesme “Streets of Nowhere” koje kažu “Everytime I walk these streets, I know they’re mine”. Sada ih više nema…
