Frenkie u akciji: “Sevdah je muzika ljubavi, hip-hop borbena vještina, a turbo-folk zatupljujuća hipnoza!”

4555

Rođen u Bijeljini, formativne godine doživio u Njemačkoj, nastanio se u Tuzli, reper Frenkie dugo je vremena bio poznat među površnim pratiteljima hip-hop scene kao ‘mali od Ede Maajke’, a među onim temeljitijima kao ‘tip koji stvarno brzo repa’.

Vremenom je brusio pjesničko-recitatorske vještine, da bi njegov talent zasjao na solo-albumima. Zadnji njegov album “Protuotrov” potvrđuje uzlaznu autorsku formu, a angažmani pljušte sa svih strana: muzika mu se koristi po filmovima, a i strani festivali su zainteresirani za njega.

Možeš li objasniti zašto reperi vrlo često imaju stihove ‘ja sam najbolji reper u susjedstvu/gradu/državi/svemiru’?
Hip-hop je nastao u predgrađima i getima i bio je gotovo pa borbena vještina. Hip-hoperi su si međusobno konkurirali – svi su htjeli da budu najbolji, da budu bolji od kolega, tako da je na albumu redovito jedna pjesma u kojoj se veliča sebe, a ostali su loši. Moram priznati da to nije interesantno za širu publiku, ali među kolegama i fanovima je popularno.

U odnosu na Ameriku, hip-hoperi s područja nekadašnje SFR Jugoslavije su vrlo miroljubivi…
Je, nema pištolja. Zadržane su zdrave, izvorne vrijednosti i baš mi je drago zbog toga. Kad to gledaš na MTV-u, to je maltene turbo-folk. Kad nekog prolaznika pitaš što je to hip-hop, on će ti reći da su to lanci, felge i žene, a to nema veze s vezom. Zbog toga patim ja, pati TBF ili netko drugi. A kad čuju hip-hop tekst o bitnim stvarima – začude se jer stari se rockeri i danas ne mogu pomiriti da Edo može napisati triput bolji tekst od nekog rock-benda.

Doimate se više kao protestni folk-rockeri iz SAD-a s početka 1960-ih. koji su šibali sistem i režim.
Naš diskurs svakako nije nov. Ljudi su se navikli na takve poruke, ali navikli su da ih čuju u nekim drugim žanrovima, a ne u hip-hopu. Nekima će to zvučati čudno, ali ja smatram da su hip-hop i punk srodni žanrovi, ne toliko muzički, koliko tekstualno.

Što te točno smeta kod turbo-folka? Je li riječ samo o glazbenom pravcu ili o kompletnom načinu razmišljanja u kojem je taj glazbeni pravac samo jedan dio?
Klinci kroz tu muziku uče da je bitno kad i kako će se udati, da je bitno kakav imaš mobitel. Izgubile su se prave vrijednosti. Živim u državi koja se zove Bosna i Hercegovina gdje apsolutno ništa ne valja. To nije život, to je preživljavanje. Ti nemaš kontakt s realnošću. Ne želim osuđivati ljude, ali u toj muzici nemaš što pametno čuti. Djevojke oblače mini-suknje, i kad ih usporediš sa Sekom Aleksić, to je to, jedan kroz jedan.

Ta muzika nije glavni problem, više me živcira pasivno društvo u BiH, kad usporedimo postotke. Narod mora više sudjelovati u vlasti. Najviše na izbore izlaze u ruralnim sredinama, a najmanje u urbanim, kao što su Sarajevo i Tuzla. Od tih ljudi najmanje je omladine, a omladina je ta koja non-stop kuka.

Gledam vijesti: Hrvatska ide dalje, Srbija ide dalje, Crna Gora ide dalje, Slovenija je otišla u pičku materinu daleko, jedino mi pričamo o istim temama.

Muziku podržava

Ako kukaš i ništa ne činiš, onda ti i zaslužuješ da budeš u tim govnima. Narod ima vlast kakvu zaslužuje, a turbo-folk mi se čini kao neka hipnoza.

Koliko si ti kao reper spreman uključiti se u socijalne i političke pokrete? Konkretno, Edo Maajka često pjeva o društvenim nepravdama, ali kad ga pitaju da pjeva za neku stranku, on to odbija. Gdje su kod tebe granice i kako bi se ti uključio?
Vjerojatno nikad ne bih pjevao za stranku zbog toga što to smatram pijacom. Politika nije pijaca, to nije skup i svirka na trgu. Ja sam razmišljao da se uključim u neku stranku, ukoliko prepoznam neku političku opciju i politički trenutak. Ako pričamo o tim stvarima u svojim pjesmama, moramo biti svjesni da se neke stvari mogu promijeniti samo u parlamentu i nigdje drugdje. Ja sam spreman učiniti i taj zadnji korak.

To ne znači da bih ja odmah sutra bio član neke partije, ali bih probao iskoristiti svu onu skromnu moć koju imam pa bih preporučio koja mi se stranka čini najbolji izbor. I to bih učinio samo ako bih stvarno vjerovao da oni mogu nešto napraviti. Sad je drugi problem: u Bosni ti nemaš političkih stranaka – sve su počele sličiti jedna na drugu. Eventualno bih spomenuo Našu stranku koju je pokrenuo režiser Danis Tanović. Prisustvovao sam na nekim javnim tribinama i okruglim stolovima, i to mi se jako dopalo. Vidjet ćemo kako će to ići dalje. Možda to bude jedna od stranaka koje bih mogao podržati.

Na albumu si objasnio što znači ‘haj to’. Što to znači u kolokvijalnom bosanskom govoru?
To je kao ‘ma pusti to’, ‘nije to bitno’.

Djeluješ kao kulturni reper. Pjevaš o socijalnim temama i pretpostavljam da živiš od napisanih stihova. U jednom momentu o novom materijalu na albumu kažeš: “Sranje je napisano i lansirano”. Nisu li stihovi koji ti zapravo donose kruh zaslužili malo bolji tretman?
To je sleng, ne mislim bukvalno da je to sranje. To je zajebancija, američki reperi npr. za novi album kažu ‘new shit’, pa je to zajebancija na Ameriku.

U jednoj pjesmi kažeš da ti je Edo Maajka prije 10 godina rekao da će producirati, počeo bi mu se smijati.
Prije 10 godina nikad ne bih rekao da će Edo početi producirati. Ali, eto, čudni su putevi. Super je što je to Edo počeo raditi, meni se sviđa, a i reakcije su pozitivne. Kad si ti naslušan te muzike, stekneš osjećaj što valja.

Koju je tvoju pjesmu najviše podigla Edina produkcija?
“Chuck Norris Rap”. Album ne prati modernu produkciju, nego smo otišli korak ili dva unazad, produkcija je bazična. Jedna od pjesama je imala doslovno dva kanala muzike i dva kanala vokala, što zvuči smiješno, naročito kad se zna da producent može doći s DVD-om s 30 kanala – i ti to onda moraš miksati. Drugim riječima – ljepota je u jednostavnosti.

Kako je došlo do suradnje s Damirom Imamovićem, čovjekom koji ipak malo više od rapa voli sevdah?
Upoznali smo se u redu za vize. Ja sam već duže vrijeme planirao da napravim neku ljubavnu stvar. A sevdah je muzika ljubavi. Pitao sam ga što misli o tome, onda smo malo eksperimentirali i na kraju obojica smo zadovoljni rezultatom. Ispostavilo se da ta dva muzička idioma i nisu toliko različita kako se na prvi pogled čini.

Postoji li kakva šansa da vas dvojica napravite cijeli album, ako uzmemo u obzir tvoj reperski senzibilitet koji je relativno stoički, usmjeren na podnošenje zatečenog stanja, i sevdah, koji je po definiciji stoička muzika?
To je već nekoliko ljudi primijetilo, za sada ne postoje planovi, ali sigurno bi to zanimljivo zvučalo. Ova naša stvar me podsjeća na Massive Attack. Možda da krenemo u tom smjeru… Ne znam, za sada Damir ima svoje, ja imam svoje, možda u budućnosti opet budemo nešto radili…

Negdje sam pročitao da te hip-hop naučio onom čemu te nisu naučili ni roditelji ni škola. Što ti je dao hip-hop?
Prvo sam se upoznao s grafitima u Njemačkoj, u našem je društvu bilo nekoliko ljudi koji su crtali grafite i slušali hip-hop. Privlačio me taj dvostruki život, po danu si onaj koji jesi, a navečer ideš crtati… s obzirom da je to bilo uglavnom ilegalno. Imaš ti mjesta gdje ti legalno možeš grafitirati, ali mi nismo tamo radili. Kako su grafitiranje i rap povezani, počeo sam pisati tekstove.

To i muzika su mi bili (i još uvijek jesu) veliki ventil, odušak, kad se bavim time zaboravim na sve. To je kao protuotrov. Kod rapa me najviše privlačilo nastupanje, da budem na bini, i privlačilo me da dobijem sjajnu reakciju publike, da ‘razvalim’ publiku, da priredim sjajnu atmosferu.

Voliš li više nastupati s DJ-em ili s bendom?
Do sada sam nastupao samo s DJ-em, doduše sam bio dio Edinih Leksaurina, ali svoj bend nikad nisam imao. Sada sam okupio bend iz Tuzle i vidjet ćemo kako će biti na koncertima. Odradili smo nekoliko proba i za sada mi se jako dopada. S bendom je drugačija energija, mnogo više mogućnosti, možemo svirati HC, rock, drum’n’bass… Ma, super je jedno i drugo.

Poznat si kao brz reper. Što preporučaš kao trening za brzinu repanja? Stavljaš li kao Demosten kamenje u usta?
Ne, nego stavljam armaturu (smijeh). Brzim repanjem dobiješ poštovanje kolega, ali publika te teže razumije, i prenošenje tvoje poruke trpi zbog toga, a ja smatram da je poruka najvažnija od svega. Zato sam usporio.

Radio si muziku za predstavu. Kako je to bilo?
To je bilo za predstavu Mortal Kombajn. Radio sam jedan tekst. Predstava je o bandama i huliganima i režiser je smatrao da bih se dobro uklopio u to. Glumci su repali moj tekst: ja sam došao na probe i govorio ljudima kako da repaju. Bilo je odlično, izazov je. Ali opet, bilo je glumaca koji nisu mogli naučiti repati. Tu se gube živci. Dobro, ne gube se živci, ali vidiš tko ima dara, a tko nema, tko se muči s tim. Ali vjerojatno bi glumci pogubili živce sa mnom kad bi mene učili glumiti.

Nisi glumac, ali si vlasnik skate-shopa…
To je mali dućan u Tuzli, radim to sa svojom mamom. Imamo sprejeve za grafitiranje, držimo odjeću za skejtere, tenisice… Boravim tamo u dane kad ne nastupam.

Kako je bilo vaditi papire za to?
Ne možeš vjerovati. Imao sam sreću da mi je stara diplomirani ekonomist, koja je znala te procedure u socijalizmu, kada je bilo jednostavnije sve to napraviti, pa je ona ganjala papire. Ja ne bih imao živaca za to, vjerojatno bih upucao neku tetu na šalteru.

Sistem ti ne dozvoljava da radiš. Ja sam za dućan veličine 20 kvadrata trebao izvaditi tridesetak papira. I to nije da dođeš u jednu zgradu pa ideš od šaltera do šaltera, nego ideš s jednog kraja na drugi kraj grada. I onda naletiš na neku frustriranu tetu na šalteru… Pa onda se svi pitaju kako ništa ne funkcionira u Bosni.

Ali haj, to.. Kako je tek kad ideš zatvoriti firmu?! Prijatelj mi je pričao da moraš još više papira izvaditi: od banke, općine, vamo, tamo, pa te pitaju moraš li stvarno zatvoriti, to se razvlači, pa dok oni obrađuju, tebi firma stoji otvorena, plaćaš poreze i doprinose, i dok oni to pregledavaju ti si još više u gubitku…

0 Shares
Muziku podržava