U umjetničkom pogledu, čini se da su žene fotografi još uvijek u priličnoj manjini, s obzirom da ih muškarci, kako stvari stoje, i dalje brojčano nadmašuju. Čini se da je tako i u svijetu medija, s obzirom da su i u sastavu redakcija ili kao freelancerice, žene kao fotoreporteri prilično malobrojne, a redovito i nailazimo ponajviše na muške autore kao potpisnike koncertnih fotografija. Osobno, čini mi se kao da se konkretno po pitanju koncertne fotografije situacija poboljšava jer i sama u tom famoznom photo pitu u zadnjih nekoliko godina često susrećem ženska lica, s kojima u međuvremenu volim razmjenjivati iskustva i dojmove.

Pred Međunarodni dan žena koji je pred nama odlučili smo na jedno mjesto okupiti 10 fotografkinja i redateljica, bilo da je u pitanju koncertna fotografija ili neki njezin drugi oblik, te s njima pročešljati spornu problematiku.

Vlastita promišljanja i iskustva s nama su tako podijelile naša poznata modna fotografkinja Mare Milin, splitska fotografkinja i redateljica Marcella Zanki, naša fotografkinja Ivana Kujundžić koja je po struci modni dizajner (monarch fashion), fotografijom se aktivno bavi 10 godina, okušala se nekoliko puta i u video spotovima, a također i pjeva u gipsy swing bendu Gadjo Manouche. Tu je i Sarah Dombre, koja se osim modne fotografije, zanima za koncertnu, a uz sve ističe kako joj je najdraže fotografirati hranu. Sara Pukanić fotografijom se bavi posljednje četiri godine, a odabrala je nekoliko svojih radova te dala vlastito mišljenje o neravnopravnosti žena u fotografiji i sličnim temama.

Osim o fotografiji ovakvog tipa, pozabavili smo se naravno i koncertnom fotografijom te porazgovarali i s fotografkinjom i redateljicom iz Pančeva – Marinom Uzelac i talentiranom autoricom Teom Jagodić iz Banja Luke. Naravno, svoja iskustva s nama je podijelila i naša fotografkinja Maria Tangar zajedno s još dvije domaće autorice koje također uživaju u koncertnoj fotografiji – Vedrana Dobrić i Sarah Agić.

Jesu li se ikada našle u lošoj ili negativnoj poziciji kao žene-fotografi? Jesu li zapazile određene prednosti i mane u ovom zanimanju kao fotografkinje? Kakva su njihova osobna iskustva? Jesu li zapazile da u slučaju koncertne ili neke druge fotografije s kojom se bave postoji manjak žena fotografa? Uz razloge koje smatraju presudnima za tu neravnopravnost. Jesu li žene potplaćenije ili im se pruža prilika za manji izbor kampanja/poslova/zadataka? To su samo neka od pitanja kojih smo se dotakli u razgovoru…

1Žene fotografi – negativna iskustva

Mare Milin
​Najradije bih se nasmijala jer jesam, toliko puta. ​Na sve zamislive načine našla sam se u “neobranom grožđu”, još bolje, dračama. Do sad sam se bez problema izvlačila i iz grožđa i drača, znam kako se to radi. I nije mi naškodilo, jer se na to više stvarno ne obazirem. Da se obazirem, maknula bih se “jačem i boljem” i proživjela život radeći nešto što ne volim. Na ovaj posao se ipak realno gleda kao na muški, dan danas, u 21. stoljeću. Kako sam po prirodi pozitivac i borac, bez obzira na moju namrštenu i “obješenu” facu, običavam reći – snimat ću dok je u meni duha i daha. Moj duh duže će trajati nego dah, vjerujte mi. Toliko puta sam bila prozvana, ogovarana, klevetana, baš zato što sam žena u ovom zanimanju. Ali, redovito, od meni inferiornih, slabih i iskompleksiranih. Ne čini foto prsluk fotografa, niti odabir kamere. A najmanje spol. Istinske veličine nemaju problema sa spolom u određenom zanimanju.

Paradoksalno, baš jedna žena, Antonija Vajda Kulčar, poznatija kao foto Tonka, jednom davno je u Zagrebu potpuno istisnula mušku konkurenciju. Zašto bi inače kraljevska dinastija Karađorđević tražila baš nju za formalno fotografiranje kralja, kraljice i njihove djece? Zašto je cijeli kulturni Zagreb, glazbena, glumačka i izvedbena umjetnička elita uopće hrlila baš njoj po portret? Zašto je baš ona, jedna žena, udovica fotografa obrtnika postala kraljica ovog zanimanja u doba kada se daleko više vjerovalo u podjelu posla na muške i ženske? Ona je osim obrtničke stručnosti imala i umjetnički dar i snažan drive za biznis. Bila je izrazito sposobna poslovna žena, a istovremeno umjetnica. Ne znam kako je to uspjela, to je jako teško, ali pokazuje koliko jedna žena može biti snažna. Plus, foto aparati tog doba nisu težili 100 grama, nego i po 50 kg skupa sa stalkom.

Marcella Zanki
Kao žena fotograf se nisam nikad našla u negativnoj poziciji, dapače žene bi bile puno otvorenije za suradnju. Valjda ovisi i o kakvoj vrsti fotografiranja pričamo.

Ivana Kujundžić
S obzirom da se prvenstveno bavim umjetničkom fotografijom, imam prigodu surađivati s iznimnim ljudima stoga nisam imala priliku susresti se sa situacijama tog tipa. Smatram da umjetnici spadaju u tolerantniju skupinu ljudi u našem društvu, iako zasigurno i tu postoje iznimke.

Sarah Dombre
Nije bilo ništa strašno neugodno, ali me malo preplašilo; jednom me, dok sam fotografirala u gužvi, grupa dečkiju primila i počela dizati. Prvo mi je trebalo vremena da shvatim što se uopće događa, a na drugu sam se prepala za opremu, moglo se svašta dogoditi.

Sara Pukanić
Fotografijom se bavim već četiri godine i nikada se nisam našla u lošoj poziciji kao fotograf!

Marina Uzelac
Kao žena-fotograf moram priznati da se nisam našla u posebno negativnoj poziciji do sada, ali mogu odgovoriti na to pitanje iz ugla filmske redateljice, koje je daleko nezahvalnije zanimanje ako govorimo o rodnoj neravnopravnosti. Fotografi uglavnom rade u intimnijim uvjetima, daleko lakšim za kontrolu, dok snimanje filma podrazumijeva od vas da se postavite kao autoritet, da biste vodili ekipu ljudi koja će, uvjetno rečeno, izvesti vašu viziju do kraja. Ta slika redatelja kao neke dominantne, samouvjerene osobe koja izdaje naređenja i koju svi slušaju stavlja žene u vrlo nezahvalnu poziciju, posebno jer se moraju truditi duplo više nego svoje muške kolege da bi dobile ”poštovanje” ekipe. O nedostatku žena u filmskim sektorima koji nisu gluma, šminka ili kostim ne treba ni raspravljati – prema posljednjem istraživanju u Hollywoodu, muškarci su režirali 85% svih američkih filmova. Razlog zašto nema više žena redatelja, snimatelja ili montažera ima veze s rodnim pristranostima, svjesnim ili nesvjesnim.

Tea Jagodić
U ovaj posao sam ušla uz veliku podršku muških kolega, kao i značajno razumijevanje za moje klinačke gafove. Nezgoda i promašaja je bilo, ali nijedan od njih ne bih mogla pripisati isključivo činjenici da sam žena. Zapravo me kolege nekako paze, a neugodnosti s ostalim sudionicima koncerata realno nisu puno drugačije od onih koje doživljavaju moje muške kolege.

Maria Tangar
Nažalost morat ću reći da jesam i to par puta, ali izdvojila bih onaj gdje sam imala poduže zavlačenje oko zasnivanja radnog odnosa gdje sam dobila tonu fotografija za obradu koje sam naravno sredila i poslala. Odgovora nije bilo mjesec dana pa sam ih nazvala i pitala u čemu je stvar i dotični šef te firme je rekao da ne želi da radim u njegovoj firmi jer sam žensko. Mislim da vam ne trebam dalje ništa pisati.

Sarah Agić
Osobno, nisam imala nikakvu neugodnu situaciju vrijednu spomena. Primarno se bavim koncertnom fotografijom, tu je znalo biti dovikivanja zaštitara ili nekog iz publike, no to nije ništa što kvalitetno ignoriranje ne rješava.

Vedrana Dobrić (Veda)
Nisam se nikada našla u lošoj ili negativnoj poziciji samo zato što sam žena fotograf, ali sam definitivno morala uložiti više truda da bi me uopće doživjeli.

2Prednosti i mane u bavljenju fotografijom uz osobna iskustva

Mare Milin
​Ponekad je fizički teško. Stvarno trebam asistenta koji je fizički jak​. Ponekad trebam nekoga tko će na 5. kat bez lifta prenijeti 100 kila stvari. Ja imam 4 hernije diska i skoliozu (da, od posla, velikim dijelom, ovo nije glamurozan posao). Trebam fizičku pomoć. Svakome priznam njegovo. Cijenim svoje asistente, dok se ne diraju u moj autoritet. Sa svim ostalim se nosim, kako kad, i kako zbog čega. Dok snimanje “diše” kako treba, dok na njemu vlada simbioza i protočnost, suradnja svih sudionika, sve je u redu. Kompleksi, osjećaji manje vrijednosti ili pak veće vrijednosti, nepotrebna bahatost, nepoštivanje – sve to snimanje i moj posao čini teškim. Ponekad klijent fotografa uzme zbog toga da bi ga ponizio, bilo prisiljavanjem na neki zadatak koji fotografu nije svojstven (nikad nisam vidjela štednjak koji je ujedno i šivaća mašina, razumijete?), bilo spuštanjem cijene do krajnjeg praga, a ako se dogodi kombinacija te dvije situacije, najbolje je otići doma. Ponekad se previše želi da se izbjegnu dodatni troškovi, u inače lošim produkcijskim uvjetima, pa u jednom danu ekipa radi puno puta više nego što je normalno. Ja to zovem bičevanje mrtvog konja (“Flogging a Dead Horse”, album Sex Pistolsa). Tako, mogla bih nabrajati. Ali, na sve sam navikla.

Opekline? Imam ih, da. I ožiljke imam, ali sve sam preživjela. Toliko puta sam stajala na imaginarnom visokom mostu, vezana bungee jumping užetom (užasno se bojim visine i te situacije), ali sam ipak skočila. Konkretno, za neke situacije nisam imala dovoljno iskustva, staža, ponekad niti opremu, ali kako to steći bojeći se i ostajući sa strane? Najlakše je iznajmiti i posuditi tehnički dio priče, ali za ovo drugo treba nešto drugo. Hrabrost i volja. Neuki to nazivaju uvaljivanjem i bahatošću, ali prvo, nitko se nije naučen rodio, nikoga nikada nisam oštetila, naprotiv. Jednostavno bih se snašla i poslije bila bogatija za znanje i iskustvo. Ništa nije nemoguće, ukoliko nešto stvarno želiš. Nije hrabar onaj tko se ne boji visine, nego onaj koji se boji, a ipak skoči s mosta.

Marcella Zanki
Ja sam specifični fotograf, radim neku svoju umjetnost ili naručene portrete i editorijale, ali opet u svom stilu, pa obično ljudi koji me traže da ih fotografiram znaju što očekivati. Mislim da nisam nikad osjetila to “muško-žensko” gledanje na fotografiju, dobar fotograf je dobar fotograf neovisno je li muško ili žensko, ali istina je da je više fotografa na tržištu nego fotografkinja. Možda su prednosti te što su žene otvorenije ženama pa ispadaju bolje i opuštenije ispred objektiva žene, a mane to što je na tržištu više muških priznatih i uspješnih fotografa.

Ivana Kujundžić
Pošto često rukujem s dosta fotografske opreme, mislim da se muškarci lakše nose s tim problemom. 😀

Sarah Dombre
Pa prednost je što kao žena pazim na neke detalje na koje muški fotograf možda ne bi toliko obratio pozornost, pogotovo kod npr. fotografiranja druge ženske osobe… ali mislim da to također ovisi i o fotografu, ne isključivo spolu. A znala sam se opeći pri formiranju i definiranju cijene, ali sigurna sam da nisam prva, u freelance poslu to zna biti zeznuto.

Sara Pukanić
Kao fotografkinja sam upoznala puno super ljudi, naučila o ljudima također puno. Mislim da se nisam s ničime opekla do sada.

Marina Uzelac
Teško mi je odgovoriti na pitanje o prednostima i manama zanimanja isključivo iz ugla ženskog fotografa, jer se nisam našla još uvijek u negativnoj ili pozitivnoj poziciji u tom smislu, ali za početak mogli bismo žene koje se bave fotografijom nazivati fotografkinje, a ne žene fotografi, jer same dajemo tom zanimanju muški rod. To je na primjer vrlo aktualno jezično pitanje trenutno u Srbiji, koje nažalost još uvijek nije potpuno riješeno.

Tea Jagodić
Prednosti ovog posla su zapravo istovremeno i mane. Nepostojanje radnog vremena, mnogo putovanja, gomila nepredvidivih događanja, puno akcije i premalo sna… Stvar je stava. Neki ljudi dobivaju živčani slom od pomisli na takav način života, ali, vjerovali ili ne, neki ljudi upravo sve to obožavaju i ja sam jedna od njih. 🙂 Dogodi se i poneka neugodna stvar, ali srećom, mnogo više lijepih, tako da se sve muke na kraju zaborave.

Maria Tangar
Više sam doživjela neka pozitivna iskustva tipa nova poznanstva, otkrila sam neke nove zanimljive stvari. Većinom je sve bilo dobro prvenstveno jer volim fotografiju pa samo pamtim pozitivna iskustva, a ako je bilo nekakvih negativnih strana potisla sam ih jer sve ostalo je pojelo to loše.

Sarah Agić
U svakom slučaju, glavna prednost ovog posla je pregršt iskustava koje sam stekla kao fotograf i veliki broj kvalitetnih ljudi koje sam upoznala. Moja osobna iskustva, ako gledamo posao u cjelini, su i više nego pozitivna. Kao negativne strane bih istaknula kako je vrlo teško u današnje vrijeme fotografiju učiniti “pravim” poslom i izvorom prihoda, odnosno vrlo je teško probiti se u svijet profesionalne fotografije.

Vedrana Dobrić (Veda)
Kao što sam već spomenula, možda sam u pojedinim situacijama morala biti upornija nego neki muški kolege da bi me shvatili ozbiljno. Ali ne vidim u tome manu jer vas tako organizatori bolje zapamte i zovu ponovno. Na kolege se zbilja ne mogu požaliti; svi pomažu, daju konstruktivne sugestije, dijele svoja iskustva i odlične savjete. Izbjegavam forume i slične stranice na kojima se može učiti i raspravljati o fotografiji jer su teme linearne i većinom natjecateljskog karaktera.

3Manjak žena fotografa i neravnopravnost u ovom poslu

Mare Milin
​Koncertnu fotografiju ne radim već jako dugo. Nekad sam bila ona jedna jedina mala ispred bine, koju su dečki iz osiguranja znali podići na ruke da bolje snimi koncert. Hvala im. ​Oko mene bili su sami dečki fotografi, ali kao i u svakom poslu konkurencija, bilo da je muška ili ženska, ne da svoje mjesto drugome. Pogotovo kad se radi o reportaži, nema reprize, što snimiš, snimiš. Normalno je da se laktovima boriš za svoj snimak. Ja se inače fizički ne znam izboriti za mjesto u gomili. Ne znam se tući, niti se volim svađati. Ništa od toga. Zato su neki drugi dečki pomagali meni maloj. Oni veliki “grubijani”. Inače divni ljudi koje danas bolje poznajem i još više volim. Dobro mi je išlo to s koncertima. Dan danas sam zadovoljna svojim radom na 3200 ASA, na filmu 🙂 To je moje iskustvo. Radom pokazuješ više nego jezikom i šakama, osim ako po zanimanju nisi retoričar ili boksač.

Ako u ovom zanimanju nema dovoljno žena fotografa, neću nužno braniti svaku ženu koja se našla žrtvom, poklopila po glavi i nestala u mraku. Takvo ponašanje je jadno. Poznajem takve ljude, i muškarce i žene. Za svoj status sam se borila i borim se svaki dan. To nema veze sa spolom. Ima veze s tim je li ti dovoljno stalo do nečega i tražiš li izgovore bilo kakve vrste za to što nemaš posla. Ne volim to. Nedavno sam se našla u situaciji da se moram dokazivati, višekratno, kao da sam jučer došla s ceste i tek počinjem. I dokazala sam se. Kao nekad davno. Ponizno i kao da mi je prvi put. Što mogu? Leći na cestu sa sve četiri u zraku i migoljiti kao buba koju treba netko drugi okrenuti, da nastavi svoj put? Ne. Dok imam talent, znanje i ideje, ja ću ići dalje i probati sve, okrenut ću se sama, mic po mic, ali sama. Kao i svaki put kad me prignječe i ukoče moje 4 hernije diska i kad se krećem na sve četiri. A svjesna sam koliko sam mala i koliko mi je još učiti. Dakle, nisam bijesna feministica koja vrišti na sve što se dešava ženama. Vjerujte mi, poznajem toliko “žrtava” koje cijuču i mijauču, a nisu ni probale uskočiti u žrvanj. Njima je mjesto doma, da budu fino uzdržavane, i da šute jer ne znaju bolje nego odustati bez da probaju, i onda su krivi svi – društvo, muškarci i, nemojte biti naivni, druge žene. Svi su krivi. S druge strane, stvarni primjeri ugnjetavanih žena u mojoj i svim drugim profesijama, u meni imaju veliku saveznicu i prijatelja. Ja sam osoba koja teško doživljava stvarne slučajeve diskriminacije.

Jednom prilikom​, ima tome, a bio je mlad i glup,​ kolega ​fotograf ​mi je reka​o da mu nije jasno kako žena može biti fotograf. ​Rekao je da to biološki nije moguće. Niti Darwin se ne bi složio. ​Jedan novinar se našao pozvanim da mi pretpostavlja kolege muškarce, netom prije snimanja. Obojica su dobili jezikovu juhu. Jedan kolega fotograf našao se pozvanim da me kleveta svima koji me poznaju. Jedan drugi me na vlastitom Facebook zidu napadao i omalovažavao. Danas je sve na “ignore”. Ja to gledam drugačije. Sve što vičeš meni, zamjeraš sebi samome. To se događa, još dugo će se događati. Mi smo bili mali dio male zemlje na brdovitom Balkanu. Nećemo se riješiti Balkana još dugo, jedan Dnevnik na TV-u je dovoljan da to spoznaš ako si dovoljno pametan. Bitno je znati jedno, fotografija ne prebiva u testisima, već u srcu junačkom.

Marcella Zanki
Iako nisam nikad brojala ni gledala statistike, čini mi se da je manje žena fotografa, ali i režisera. Ne znam koji bi bio razlog tome u 21. stoljeću, ali pretpostavljam da se i dalje (u našim krajevima) odgajaju djeca tako da je ženi mjesto u kuhinji s djecom, pa žene nikad ni ne pokušavaju. Lupam 🙂

Ivana Kujundžić
Primjećujem da na koncertima stvarno ima manji broj, no nisam sigurna je li posrijedi nedostatak interesa ili neravnopravnost. Dok se u umjetničkoj fotografiji etablira sve više fotografkinja.

Sarah Dombre
Kad razmislim, u lifestyle, novinarskoj i wedding fotografiji čak mislim da ima više žena. Smatram da u tom segmentu nismo zakinute, ali sve ovisi o klijentu. Vjerujem da ih dosta smatra da će s muškarcem dobiti čvršću ruku.

Sara Pukanić
Mislim da se u zadnje vrijeme događa baš suprotno, ima sve više i više žena fotografkinja.

Marina Uzelac
Možemo raspravljati da koncertnom fotografijom i dalje dominiraju muškarci, ali postoji taj jednostavan problem, nazovimo to fizičkom nadmoći, koji od vas podrazumijeva da skačete i izvijate se u svim mogućim uglovima da biste uhvatili pravi moment. Naročito kada su u pitanju veći koncerti gdje su gužve i šutke, meni osobno koja sam jako sitna s kilogramima opreme na leđima, fotografiranje zna predstavljati veliki izazov.

Tea Jagodić
Nesporna je činjenica da se jako malo žena bavi ovim poslom. Uzrok za to vidim u nekom generalnom stavu, edukaciji i utjecaju okruženja. Većina mojih prijateljica želi raditi “ženske” poslove jer su tu naprosto svoje na svome. Kad na to dodate strah od neuspjeha, svojstven mojoj generaciji, postaje jasnije zašto ljudi idu linijom manjeg otpora. (Ne)ravnopravnost je riječ koja se nažalost prečesto zloupotrebljava i zapravo postaje izgovor za nečinjenje konkretnih djela. Sigurna sam da kao žena nisam manje sposobna da radim ovaj posao i trudim se da svakim novim okidanjem to i dokažem.

Maria Tangar
Pa prije je bilo čak manje žena u koncertnoj fotografiji, ali mi se sada čini kao da je sad omjer pola-pola. Ne znam što bih navela kao razlog.

Sarah Agić
Ako strogo gledamo broj fotografa u mojem okruženju koncertne fotografije, čini mi se da je suma između žena i muškaraca tu negdje, odnosno da nema prevage ni žena ni muškaraca. No općenito, čini mi se kako ipak ima nešto više muških fotografa. Sigurno da je jedna od razloga tradicionalno poimanje npr. modne fotografije, u kojoj je model u pravilu žena, dok je fotograf – muškarac.

Vedrana Dobrić (Veda)
Zapravo je teško ne primijetiti jer statistika izgleda poprilično očajno ako gledate postotak žena u fotografiji. Oduvijek se na žene fotografe gledalo kao na izuzetno hrabre jer malo je onih koje su se odvažile zakoračiti među ratne, ekonomske i političke konflikte pa su tu profesiju tijekom povijesti izdominirali muškarci. Taj broj je znatno porastao tek nakon što su žene fotografi i novinari započele aktivno razvijati fotografiju kao karijeru koja je bila prilagođena ženama. Razvojem tehnologije, oprema je postajala sve lakša pa je to bio dodatan razlog zbog kojeg je porastao broj žena u ovoj profesiji. Međutim, žene fotografi su još uvijek dramatično nedovoljno zastupljene u umjetničkom svijetu. Iako sve više žena radi u modnoj i komercijalnoj fotografiji, uvijek imam dojam da se samo nas par “hrabrih” odvažilo zakoračiti u taj fotopit.

4Potplaćenost fotografkinja i rijeđe prilike za kampanje

Mare Milin
J​a to iskustvo nemam. U agenciji sam u kojoj moj rad ima cijenu koja je ista kao i cijena rada mojih muških kolega​. Agenciju vodi žena. Novinska snimanja, modni prilozi, magazini, sve to ima svoju cijenu koja je određena budgetom i koja nema veze sa spolom. 100% nema. Doduše, viđam jedno djevojče, vrlo je talentirana i školovana ta cura, koja nikako da dobije šansu veću od nekih poslova koje “face ne žele”. Toga ima, ja sam se motala i muvala, svašta slušala i trpjela godinama prije mog prvog ozbiljnog posla. 1994. sam počela raditi, 1999. prva reklamna kampanja, 2000. moj prvi modni editorijal. Jesam li odabrana/odbijena za neki posao jer sam žena, to je već druga priča. To ovisi o klijentu i mentalitetu. Ponekad ne dobijem neki posao jer “je žensko, ne može tegliti i treba joj asistent, razmažena je!, plus to nam diže budget”. Probajte vi tegliti 100 kila pa poslije s kamerom od 5 kila obješenom oko vrata raditi pogrbljeni u komadu i po 16 sati. Da ne govorim da su voda i banane na snimanju ponekad luksuz.

Postoci kažu da su žene potplaćene u mnogim zanimanjima koja obavljaju podjednako i muškarci i žene. Nikad mi neće biti jasno zašto. Jednaka enigma kao i diskriminacija na osnovu boje kože. Radno vrijeme traje jednako, rezultati su isti. Te žene odriču se mnogo čega, a ta ista odricanja ne očekuju se od prosječnog muškarca. Te iste žene rađaju i hrane djecu, njima se djeca vješaju za noge, kad su bolesna zovu mamu. Te iste žene više služe muškarcima za zabavu i “ukras” nego oni nama. Muškarci su većinom chefovi najboljih restorana (izvrsnost cijenim kod svih, ovdje spominjem činjenice), ali žene većinom kuhaju po kućama. Žene u prosjeku više čiste i koriste kućanske aparate nego muškarci. Možda podižemo manju težinu na benchu, ali bolje podnosimo bol. Neke muškarce dokrajčila bi jedna srednje bolna menstruacija, sigurna sam. Ja sam po prirodi pravedna i nepravda me od svega najviše rastužuje. Nepravedan princip kod muškaraca i žena me jednako dira. Da zaključim, slabiji spol – to ne postoji. Fizička snaga i snaga uopće, to nije isto. Moje majka i baka, svekrva i nevjesta, obje udovice, podigle su 3 maloljetne djece, dovršile kuću, osigurale nam pristojno djetinjstvo – iz obitelji sam koja je živi dokaz toga da se sve može kad se hoće. Ljudi su stvoreni za stvaranje dobroga, za to da svijet u kojem živimo ide naprijed na najbolji mogući način, smatram, a za to spol stvarno nije ni bitan ni presudan.

Marcella Zanki
Nisam se nikad kandidirala za neke fotografske poslove pa ne znam iz osobnog iskustva da me netko diskriminirao kao ženu. Na koji god sam natječaj poslala svoje radove prošli su bez problema, a za svoj rad sam jednako plaćena kao muškarac.

Ivana Kujundžić
Na samim počecima nailazila sam na takve momente, ali s vremenom moj rad su prepoznali klijenti tako da nemam takvih problema. Vjerujem da je u nekim drugim profesijama izražajnija diskriminacija, kojima smo svjedoci u svakodnevnom životu.

Sarah Dombre
Možda ne toliko u fotografiji, koliko u segmentu snimanja. Ljudi valjda zamišljaju da su sve kamere glomazne kao, recimo, filmske kamere… a zapravo je dosta slično zanimanje. U snimanju definitivno ima puno manje žena.

Sara Pukanić
Mislim da kod nas vlada jednakost što se tiče fotografije, da jednako priliku dobivaju i žene i muškarci.

Marina Uzelac
Kao žena-fotograf zaista nisam osjetila rodnu neravnopravnost.

Tea Jagodić
Zarada u ovom poslu je direktno proporcionalna kvaliteti onoga što napravite i iskoristit ću priliku da kažem da je generalno premala imajući u vidu obujam posla koji obavimo. Direktnu rodnu diskriminaciju nisam doživjela, ali je činjenica da muškarci češće dobijaju “glavne poslove” jer prevladava mišljenje da će ih bolje obaviti. Opet, mislim da razlog za to upravo leži u izuzetnim fizičkim naporima kada su, recimo, festivali u pitanju i da organizatori jednostavno ne žele riskirati. Na meni je da se trudim demantirati ih, a budući da je sezona pred nama, sigurno ću to itekako učiniti.

Maria Tangar
U nekim segmentima i jesu potplaćene, ali danas ako nemaš ambicija i nekakav stav mislim da onda to ne treba samo pustiti. Treba imati stav, biti uporan i prihvatiti dobru i lošu kritiku, jer smatram da je to ono što te gradi i vodi do momenta gdje će se svatko od nas naći u nečem, a i gdje ćemo mi sami kao umjetnici pronaći svoj mali dio u tom divnom svijetu.

Sarah Agić
Potplaćenost žena nije stvar “smatranja”, pošto se radi o činjenici koju je potkrijepilo puno nezavisnih istraživanja. No smatram kako ženama navedeno ne može i ne smije biti izlika za pasivnost, već da se uz puno upornosti mora izboriti za ravnopravan tretman u bilo kojem radnom okruženju.

Vedrana Dobrić (Veda)
Smatram da je ženama puno teže dobiti prvu priliku. Ali jednom kad je dobiju, stvari idu puno lakše. No, definitivno su potplaćenije. Istraživanja su pokazala da je srednji prihod za žene fotografe otprilike pola onoga koji imaju muškarci.

Dobra vijest za sve fotografkinje je održavanje godišnje regionalne izložbe koncertnih fotografija zeničkog udruženja “Zona muzike”, naslovljene “#MeToo“, koja fokus usmjerava isključivo na autorice i njihove koncertne radove. Izložbom se tako pruža prilika i pripadnicama nježnijeg spola da kroz svoju kreativnost pokažu da su itekako ravnopravne s kolegama. Izabrane fotografije će biti galerijski predstavljene u sklopu tradicionalne manifestacije ”Zeničko proljeće” koja se održava od 20. ožujka do 12. travnja te će u tom razdoblju biti i postavljena. I same se možete prijaviti do 10. ožujka, dok ostale informacije i upute o samom natječaju možete pronaći ovdje.