Život Milesa Davisa kao improvizacija

Sredinom ’70-ih godina prošlog stoljeća najveći jazz trubač svih vremena, Miles Davis, bio je olupina od čovjeka.

Fizički i mentalno načet, s teretom neuspjelog braka i ovisnosti o narkoticima, Miles je napravio za njega nezapamćenu pauzu od dugih 5 godina. Upravo tim iznimno teškim periodom bavi se i film “Miles Ahead” čijoj je gradnji fabule pristupano baš onako kako bi i trebalo – raštrkano, ludo i neopterećeno pravocrtnošću. Samo tako može se barem pokušati proniknuti u nutrinu ovog misterioznog velikana i shvatiti filozofiju jazza, odnosno ‘socijalne glazbe’ (naziv koji je Davisu bio puno draži). Upravo zato film čiju režiju i glavnu rolu potpisuje Don Cheadle ima tu, kako i on sam kaže, osobnu i eksperimentalnu notu koja neće nužno zadovoljiti klasične ljubitelje biopicova, no one koji vole pitanja tipa “Na što me ova pjesma podsjeća”, dobit će vrlo dobar, pomalo nadrealan audiovizualni koktel sastavljen od fragmenata Milesova stvarnog i/ili zamišljenog života.

I da, na puno mjesta izbor glazbe savršeno je pogođen. Jedan od takvih slučaja je snimanje naslovne stvari s post bop remek-djela “Nefertiti“, koja je uključivala pravu all star postavu – Herbiea Hancocka, Waynea Shortera, Rona Cartera i Tonya Williamsa. Naime, netom prije nego u kućnom studiju Miles i Shorter na trubi i saksofonu počnu stvarati dojam raspadnutog orkestra, odvija se svađa između protagonista i njegove supruge Frances. Slika i zvuk savršeno se nadopunjuju ovdje, baš kao što se u film savršeno uklapaju razigrana “Seven Steps To Heaven“, divlji i razigran plemenski funk kompozicije “Black Satin” ili prigušeni, jazzy flamenco koji donosi “Solea“, jedna od dvije centralne stvari genijalnog, po mom mišljenju i Davisova najboljeg albuma – “Sketches of Spain”.

S obzirom da ovaj film svojom filozofijom vođenja priče razbija stereotipe, isto radi i izbor glazbe pa tako iz kolekcije pjesama koje se nalaze na soundtracku praktički izostaje “Kind of Blue”, najhvaljenije i komercijalno najuspješnije djelo u karijeri velikog Milesa. Časni izuzetak je “So What“, opener tog revolucionarnog komada glazbe koji je na velika vrata uveo modalni jazz. “So What” se pojavljuje u samom uvodu filma, u trenutku kad bijesni Davis izvrijeđa radijskog voditelja i kaže mu da ne priča gluposti, dodajući: “Na ‘Kind of Blue’ sam puno griješio… pusti radije nešto sa ‘Sketches of Spain'”.

Ova glazbeno-filmska priča puna je takvih momenata – taman kad pomislite da nešto ide u jednom smjeru, normalan ritam se prekida i sve ode u jednu sasvim drugu dimenziju. No, zar nije ta nepredvidivost i poanta jazza, a posebice Milesova osebujnog stila koji je očarao tolike poklonike diljem svijeta?