Zarobljeno vreme: “Najlepši rokenrol film gledao sam na radiju”

Jedna ispodprosječna političarka, koja obnaša nelogično visoku dužnost s obzirom na to kakve kapacitete ima, nedavno je izjavila kako će mnogo vode proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija ne postanu prijateljske zemlje. Kako moj mozak funkcionira na paradoksalnim procesima, iz nekog, meni nepoznatog, razloga ta mi se rečenica ukazala pred očima tijekom jučerašnje projekcije filma “Zarobljeno vreme” redatelja i scenarista Milana Nikodijevića u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Ta je projekcija ujedno bila i zagrebačka premijera tog filma. Da se vratim na političarkinu izjavu – upravo je nju nakon projekcije glavni junak filma Petar Peca Popović (inače gost jučerašnje svečane premijere) komentirao riječima kako se odnosi bazirani na dobroti i umjetnosti nemaju što popravljati jer nisu bili ni pokvareni.

Popović je jedan od prvih i najutjecajnijih rock novinara u tadašnjoj Jugoslaviji, a za hrvatsku muziku je, između ostalog, zaslužan što je upravo on upoznao Karla Metikoša s Josipom Lisac. Moralnu veličinu je pokazao u ranim devedesetima suprotstavivši se dijaboličnoj ratnoj propagandi koja je u Srbiji ocrnjivala Davorina Popovića, pjevača Indexa. Peca je tada kazao: “To su sve laži… Za sve što Davorin radi po Sarajevu, ja pristajem da mi se sudi u Beogradu.” Da podsjetim, jedna od najnotornijih je bila kako Davorin “baca srpsku decu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu”.

Osim što se u filmu Popović prezentira kao jedna neizlječiva dobričina, riječ je o čovjeku koji je prepoznao mnoge poznate muzičare koji su u tadašnjoj Jugoslaviji ostvarili zavidne karijere i postavili himalajske  umjetničke vrhunce. Velik dio njih se prikazuje u filmu. Peca je pripadnik prve generacije rock novinara u Jugoslaviji koji su promovirali ovaj žanr u novinama i na radiju, citat iz naslova je opis što je nekad značio radio mladim rock generacijama koje nisu imale Internet niti mogućnost da kupuju ploče svojih omiljenih izvođača u otprilike isto vrijeme kada i Englezi/Amerikanci. Popović je svojim radijskim emisijama kreirao ukus mladih u tadašnjoj Jugoslaviji, a mnogi su mu i dan-danas zahvalni na tome.

“Dar prepoznavanja je najljudskiji poklon koji čovek može dobiti”, kaže Peca i argumentira time da to znači kako prepoznavatelj mora sebi priznati da postoji netko tko ‘to’ radi bolje i zaslužuje da ga se pohvali.

Film je nostalgični ‘road trip’ po južnoslavenskom prostoru i zagubljenom vremenu, za razliku od većine biografskih filmova. S filmskom ekipom Popović putuje od Vardara do Triglava, s početkom i krajem u Beogradu. Iako film ima periode slabog toka, na kraju će gledatelj ostati očaran sjajnim zaključkom, Popovićevom pričom o ocu i Avi Gardner, kao i činjenicom da se kraj svih nakaza željnih petominutne pažnje o kojima se snimaju filmovi i emisije, našao Milan Nikodijević koji je snimio solidan film o dragom, toplom i suosjećajnom čovjeku koji je dobrodošao svugdje gdje ima ljudi dobre volje koji vole dobar rock’n’roll.