Vuk, rocker, legenda

Iako je dokumentarni film “The Howlin’ Wolf Story” Dona McGlynna svoju premijeru na američkom tlu doživio prije čak osam godina (2003.), hrvatska će publika na petom DORF-u biti počašćena biografskim uratkom o blues legendi Chesteru Arthuru Burnettu – Howlin’ Wolfu.

Termin legende danas se olako koristi u najrazličitijim diskursima, no svatko tko je zavrtio ploču Wolfa i njegova benda neće dovoditi u pitanje ovu klasifikaciju, što McGlynn vješto potvrđuje filmom satkanim od neiskorištene što arhivske što privatne filmske građe (ponajprije se radi o filmskim zapisima Sama Laya, bubnjara Williea Dixona, Muddya Watersa, Paula Butterfielda i samog Wolfa).Blues, etiketiran kao sotonska glazba, bila je zapravo artikulacija tuge i nesreće crnačkog puka u Americi, demokratskoj zemlji koja je uskraćivala prilike nedominantnim društvenim skupinama, posebice onim rasnim, no najposebnijim i, nimalo nije krivo reći, najekstravagantnijim među njima Chess Records etiketa pružila je utočište.

Osim toga, etiketa Leonarda Chessa dala je vjetar u leđa i karizmaticima poput Ette James ili samom Howlin’ Wolfu koji je, unatoč svojoj nepismenosti do srednjih godina, briljirao u studiju, na radio-valovima svojim hrapavim i grlatim vokalom, ali i životnim i nimalo vedrim tekstovima. Vidjeli su to prije Chessa i ostali bijelci iz glazbene industrije, ali malo je tko mario za njegov talent. Međutim, neki od prvih koji su uvidjeli njegovu veličinu bili su Mr. Mick Jagger i kompanija koji su ga prvi put doveli na televiziju, inzistirajući da upravo s njim moraju nastupiti još u vremenu dok su pili po klupicama.

Stonesi su možda jedan od najčvršćih dokaza da rock ima korijene u bluesu i to ne samo kao glazbeni podžanr, već i kao način prezentacije i nastupanja. Drugim riječima, rock svoju energičnost i obrasce ponašanja na pozornici preuzima upravo od imena poput Wolfa, Muddya Watersa i Chucka Berrya.

Ova montaža kućnih filmova (razlog lošije kvalitete snimaka koje doista zahtijevaju restauraciju), intervjua sa kćerima i suradnicima pokazuje kako je blues s polovice prošlog stoljeća pretpostavljao bakanalije, cjelonoćno sviranje kao opijum siromašnim heterogenim masama, ali, zamislite, koncerti takvih glazbenika i karizmatika koštali su tada 50 centi, a mnogi su i to odbijali plaćati (čak i ako preračunamo u današnji iznos, on je daleko od kakve suvremene cijene koncertne ulaznice).

Dinamično strukturiran i obojen anegdotama, nepoznatim informacijama i privatnim audio-vizualnim materijalima, “The Howlin’ Wolf Story” pokazuje sirov, neobrađen, ali emocionalno motiviran talent kojeg su njegovi suvremenici već bili svjesni.

No, po čemu se ovaj dokumentarac razlikuje od ostalih sličnih glazbenih biografskih filmova? Prvenstveno nimalo tipičnim postupkom stavljanja snimaka intervjua (audio zapisa) samog Howlin’ Wolfa u službu naratora, tako da važne segmente objašnjava naracija samog protagonista. Inače je narator filma taj koji povezuje iskaze intervjuiranih osoba u filmu (poznanika, obitelji i suradnika) sa snimljenim kadrovima, dakle, slikom, no ovdje se radi o dodatnoj intimizaciji upravo korištenjem originalnih zvučnih zapisa Wolfa.

Biografije ovakvih umjetnika indikator su razvoja glazbe, njezinih podžanrova i vremena; utjecaj afro-američkih umjetnika na javno mnijenje, socijalne promjene, ali iutjecaj na popularne bjelačke glazbenike poput The Rolling Stonesa, Boba Dylana, Jimmya Pagea, Joan Baez i Elvisa koji su ih vrlo brzo nadrasli, ali ne zbog svoje boje kože, već zbog prilagodljivosti potrbama publike, udovoljavanja masi i neprogovaranja iz kolektivnog sjećanja i kolektivne patnje.