Topla ljudska priča o aktivizmu

    3543

    Sini Anderson

    The Punk Singer

    Datum izdanja: 01/02/2015

    Izdavač: Opening Band Films / Restart Films

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 80

    Naša ocjena:

    Dvadesetak godina nakon provale nezavisne američke muzičke scene u mainstream čini se dovoljnim odmakom za svođenje računa i objektivniju analizu.

    U američkoj nezavisnoj sceni bilo je svega i svačega, a u zanimljiviji dio spada grupa Bikini Kill, predvođena pjevačicom Kathleen Hanna. U režiji Sini Anderson dokumentarac “The Punk Singer” priča o umjetničkim putešestvijama Kathleen Hanne, od ‘spoken word’ početaka, preko punkerske faze s Bikini Kill, preko elektronike na The Julie Ruin i Le Tigre do njene borbe s lajsmkom bolesti.Priča o Kathleen Hanni je možda klasična priča o odrastanju ‘white trasha’: disfunkcionalna familija, bizarne odgojne metode, i nalaženje sebe u umjetnosti i aktivizmu, priče o beskrajnim turnejama i putovanjima, te ispovjed o borbi s iscrpljenošću i bolestima. U filmu doznajemo kako je Toby Vail, bubnjarica Bikini Killa, krstila najveći Nirvanin hit “Smells Like Teen Spirit”, kako je Kurt Cobain bio socijalno osjetljiv, a najzanimljivije je pojavljivanje Adama Horovitza iz grupe Beastie Boys, koji je Hannin suprug, i to u netipično nježnoj ulozi, s obzirom na to kakvu muziku izvode Beastie Boysi.Iako govori o osobi koja se proslavila kao glazbenik i koja živi od muzike, glazba je tu relativno malo zastupljena i to i nije tako loše, jer se o njoj i nema puno što reći: Bikini Kill je bio vrlo bazičan punk bend koji je imao mnogo jači stav nego muziku, i kod njih je bila razvijenija svijest o djelovanju na društvo više nego o muzičkoj inventivnosti.

    Isto tako, Le Tigre i The Julie Ruin baštine relativno jednostavne elektroničke melodije i političke poruke. Hannin glavni fokus u izričaju je borba za ženska prava, protiv nasilja nad ženama i mladima i u svojim je pjesmama dotakla mnoge koji su sami iskusili slične probleme te im dala nadu.

    Muziku podržava

    Film, koji je upravo stigao u Dokukino, svakako valja pogledati: s izuzetkom malo ipak predugog pričanja o Bikini Kill, film ima fini tempo i drži pažnju gledatelja te se prirodno razvija. S obzirom na događanja u Zagrebu devedesetih, i s obzirom da je i ovdje bila aktivna feministička punk scena, i da je bilo i ovdje punk aktivizma, bit će zanimljivo usporediti i jedno i drugo vrijeme: u aktivizmu ipak nismo toliko zaostajali za Amerikom u to doba (ili se možda Amerika srozala na naš nivo?).

    Isto tako, film funkcionira kao osobna priča o odrastanju i sazrijevanju, o buntovništvu protiv nepravde i nasilja i prihvaćanju sebe i svojih nesavršenosti, i šteta je da ne privuče veći broj gledatelja jer mnogo autentičnije priča o mladoj generaciji devedesetih nego romansirani klasik Camerona Crowea “Singles”.

    Muziku podržava