Todd Haynes: “I’m Not There”

Nema ga niti u jednom kadru, njegovo ime nije nijednom spomenuto, a opet je sveprisutan. Nostalgični karneval, crno-bijela slagalica u boji, profinjeni kaleidoskop riječi i slika, ujedno i zagonetka – tko, kada i gdje? Haynesova nekonvencionalna biografija o životu legendarnog Boba Dylana fascinantna je poput Dylanovih pjesama, s tom razlikom što je autor netko drugi.

Todd Haynes svoju je karijeru počeo kao alternativni redatelj, a kada se pročulo kako priprema biografski film o Bobu Dylanu, gotovo svi su pomislili kako će biti riječ o mainstream filmu – i gadno se prevarili.

Sam naslov filma neobjavljena je Dylanova skladba iz 1967. kada je s The Bandom radio na albumu “The Basement Tapes”. Dugo je vremena kolala u kolekcionarskim krugovima, pričalo se da je jedna od njegovih najboljih ostvarenja, no tek je na soundtracku Haynesova filma (točno 40 godina nakon nastanka) doživjela službenu premijeru.

“Nema me” (“I’m Not There“) priču o Dylanu kazuje na poprilično netradicionalan način, fragmentarno, nelinearno, baš poput poetsko-narativnog stila koji Dylan koristi u svojim pjesmama. Za dramatizaciju njegovog života pobrinulo se šest sve odreda vrhunskih glumaca koji predstavljaju šest arhetipskih lica, odnosno razdoblja njegova života.

Svaki od šest likova ima drugo ime, a svaka njihova priča snimljena je drukčijim filmskim stilom: nema klasične biografije, već kolaž priča koje se temelje na stvarnim i izmišljenim događajima, scene izravno referiraju na naslove Dylanovih pjesama, stihove, ključne događaje njegovog života, čak i filmove u kojima je glumio.

Ne očekujte film o Robertu Zimmermanu, rođenom 1941. ili film o tome tko je Bob Dylan, već film o ideji tko bi mogao biti Bob Dylan, a tvorci te ideje bit će upravo gledatelji filma – oni sami prisiljeni su od ovih fragmenata složiti sliku slavnog glazbenika.

Upravo takav je pristup rezultirao je elitizmom, jer “I’m Not There” nije film za svakoga. Oni koji ne poznaju Dylanov život i pjesme doista neće moći pratiti film, čak će i temeljiti ‘dylanolozi’ imati problema pohvatati sve viđeno bez repriziranja filma.

Da bi se ispravno dokučilo što je i kako Haynes zamislio potrebno je poznavati Dylanovu biografiju, sporne događaje, lažne priče, čitavu diskografiju (uključujući i bootleg izdanja), poznavati sve naslovnice albuma, stihove pjesama, likove iz njih, odgledati sve njegove filmove, DVD-ove, ključne fotografije, jer ova raskošna ‘zbrka’ ne daje ništa na pladnju.

Ako mislite da je spektakularno što jednu osobu glumi šestero glumaca, različite dobi, spola i boje kože, vjerujte da je to u cijelom filmu najmanje čudno. Iskreno, gledanje filma prilično je teško, ali zahvalno iskustvo; najsličnije bi bilo opisati ga kao da ste sudionik epske “Desolation Row”.

Pjesnik, prorok, odmetnik, rock-ikona, lažov i propovjednik… Šest je Dylanovih kompleksnih lica – neka za javnost, neka za intimni krug, neka tek plod mašte – a uvođenjem u film svaki ‘novi Dylan’ izdaje i odriče se svoga prethodnika.

Jedanaestogodišnji crni dječak Woody Guthrie (Marcus Carl Franklin) putuje teretnim vagonima američkim bespućima, pjeva “Tombstone Blues” s Richiem Havensom u ulozi skitnice; ne samo da pjeva blues, već ga i živi, sve dok mu netko ne kaže: “Momak, 1959. godina je. Nađi svoje vrijeme.“

Odjednom smo u životu Jacka Rollinsa (Christian Bale), ‘trubadura savjesti’ ranih 1960-ih (čije su scene sadržajno i vizualno po uzoru na Scorsesijeve rockumentarce, Julianne Moore briljira kao fiktivna Joan Baez), pionira folk-glazbe koji će s vremenom postati katolički propovjednik.

Nadobudna holivudska zvijezda, razdražljivi Robbie Clark (Heath Ledger), proslavio se ulogom gore navedenog Jacka Rollinsa, no u privatnom životu sve se teže nosi sa slavom i raspadom obitelji (Charlotte Gainsbourg kao Claire, tj. Sara svakoga će prikovati za ekran). Jasno, Robbie Clark predstavlja Dylana kao superzvijezdu 1970-tih dugujući puno najvećem kuleru s ekrana Steveu McQueenu.

Ima mjesta ovdje i za odmetnika Billya (Richard Gere), osamljenika s prilično sumnjivom prošlošću (baš kao u starim dobrim westernima) koji živi izoliran od civilizacije u gradiću koji naseljavaju likovi iz Dylanovih pjesama. Sam Haynes kaže kako je ovaj lik najbliži današnjem Dylanu.

Svako malo kroz film se provuče i tajanstveni pjesnik Arthur Rimbaud (Ben Whishaw), no čast biti uvjerljivo najbolji Dylan filma – onaj Dylan koji je najbliži kolektivnoj predodžbi glazbenika kao umjetnika koji prezire sve i svakoga na vrhuncu karijere sredinom 1960-tih – pripala je Cate Blanchett.

U crno-bijelim kadrovima (opet koketiranje s jednim drugim filmom, “Don’t Look Back” iz 1967. D.A. Pennebakera) Cate je Jude Quinn, razbarušeni Dylan s Ray Ban naočalama koji je sablaznio puriste na Newport festivalu, koji se ‘kljukao’ svime i svačime tijekom engleske karijere, ženskaroš i arogantni krelac koji uvijek mora biti u pravu.

Naposljetku ona je onaj Dylan kojem je upućeno čuveno “Judo!” (sličnost s imenom njezina lika stoga je sve samo ne slučajna).

Red stvarnih događaja, red izmišljenih, malo pseudo-dokumentaraca i videospotova, pa 135 minuta iznimno zamišljenog filma proleti u hipu. Ipak, nakon odgledanog biografskog filma o Bobu Dylanu niste ništa bliže odgovoru na pitanje tko je on zapravo. Jer njega doista nema.