Tko ima copyright na znak copyrighta?

Najpreciznije rečeno, “Remix Manifesto” dokumentarni je film kojem je zadaća pokušati objasniti kako se promijenio i kako se još uvijek mijenja pojam copyrighta, njegov odnos prema digitalnoj glazbi i medijima, a na koncu i prema samoj ideji koja pokreće nečije glazbeno stvaralaštvo.

Autor Brett Gaylor na filmu je radio punih šest godina, a onda svoj uradak prepustio stotinama ljudi koji su ga editirali u sklopu Open Source Cinema. Stara poslovica ‘puno babica, kilavo dijete’ i u ovom se slučaju pokazala posve točnom i preciznom. I bez njih, premda ima dobru početnu ideju i zanimljiv start, vrlo brzo postane mlak i prestane držati vodu.

Cijela priča bazirana je oko fenomena zvanog mash-up, stoga je nužno ukratko i osnovno ponoviti sve bitne pojmove za radnju filma: intelektualno vlasništvo je, kao što sama riječ kaže, bilo što nastalo kao produkt umovanja, posve je svejedno je li to ideja, melodija ili neki uređaj. Intelektualno vlasništvo zaštićeno je copyrightom koji se može prodati, iznajmiti ili posuditi. Za razliku od copyrighta, područje znano kao ‘public domain’ ostavlja intelektualno vlasništvo nezaštićeno i slobodno za korištenje.

Nećemo ulaziti u definicije remiksa ili mix-upa koje su prilično slične, već se koncentrirati na mash-up. Karakteristika ovog mješanca, kojeg zovu i bastard pop, kombiniranje je vokala jedne s instrumentalom druge pjesme što može dovesti do posve novog hita. Primjerice, uzmete Dylanovu podlogu od “Knockin’ on Heaven’s Door” i vokal Katty Perry iz “Hot N Cold”, prelijepite jedno preko drugog – i pokorite pop-ljestvice.

Reciklirajući dobre i već postojeće ideje može se napraviti hit. Ricku Rubinu je to uspjelo 1986. kada je spojio Aerosmith i Run DMC, a “Walk This Way” postao je prva velika pjesma koja je uspješno spojila rock i rap (petnaest godina kasnije glazbena industrija na ovoj je formulira bazirala sve hitiće nu-metal bendova).

No jednako tako može se napraviti i blamaža što uspijeva većini mash-up autora i producenata. Nirvanina “Smells Like Teen Spirit” nekada je bila himna jedne generacije s jasnom porukom, a danas je sjajna mash-up podloga za vokale Britney Spears ili cura iz Destiny’s Child.

Ono zajedničko mash-upu, remiksima i mix-upu je što koriste dijelove već postojeće, dakle snimljene glazbe, koje kombiniraju i obrađuju ponekad do granica neprepoznatljivosti, a zatim umiksaju skupa u novo glazbeno djelo, po principu recepta za kolač: malo brašna, malo jaja, malo šećera i – voila!

Problem je što su ti sample dijelovi zaštićeni copyrightom koji (riječ je o američkim zakonima) postaju dijelom public domaina sedamdeset godina nakon autorove smrti. Naravno, nije uvijek tako, teško je povjerovati da će 2036. Mickey Mouse postati novi član public domain obitelji.

Debata o intelektualnom vlasništvu okosnica je radnje filma “Remix Manifesto”. No problem je što su sugovornici birani tako traljavo i ni po čemu ne predstavljaju reprezentativni uzorak, niti se mogu smatrati glasnogovornicima ideje koju zastupaju. S jedne strane nalazi se skupina koja navija za copyright, a s druge strane skupina koja ga ne priznaje, tzv. copyLEFT.

Njihov predstavnik u filmu je umjetnik poznat pod imenom Girl Talk. Na svojim nastupima prezentira vještinu pravljenja mash-up pjesama i to čini iznimno dobro. No je li on dovoljno kompetentan govoriti u ime svih autora, najvjerojatnije nije.

Zapažanja i razmišljanja ostalih sugovornika, neovisno o strani koju zastupaju, toliko su infantilna i logički pogrešna da je to bolno. Čitavo vrijeme njihove ideje samo zagrebu po površini, čini se bez namjere ulaženja u kvalitetnu raspravu. Čak i sam Gaylor smatra kako copyright služi za zaštitu umjetnika, ali ga ipak treba ukinuti. Očito je mislio kako je po ovom pitanju najbolje ne zauzeti stranu, pa se nikome ne zamjeriti.

Zadanu temu puno je bolje odradio film “Good Copy, Bad Copy” iz 2007. godine, dok “Remix Manifesto” samo postavlja jako dobra i zanimljiva pitanja bez da na njih daje bilo kakav odgovor. Nije sporno da je mash-up umjetnost, no pitanje je kakva. I zašto prolazi isključivo u glazbenom svijetu.

Lako je naslikati suncokret gledajući u sliku Van Gogha, no vjerujem da bi svaki ljubitelj umjetnosti doživio srčani udar da netko pridoda svoj suncokret na jednu od njegovih slika ili još bolje, izreže vazu sa suncokretima i položi je u ruke Da Vincijeve Mona Lise.