Tek poneki neostavreni san na pravom rock putovanju

    4341

    Mark Shuman

    Morphine - Putovanje snova

    Datum izdanja: 01/03/2015

    Izdavač: Cinema Inc

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 93

    Naša ocjena:

    Mislili ste da ste s postavom Discipline kičme vidjeli sve? Najluđu postavu ikad: bubanj, bas, saksofon?

    Pripremite se onda za grupu Morphine: uz bubanj i saksofon, tu je bas – ali samo s dvije žice, koje se povremeno sviraju kao slide.

    Stasali u generaciji nezavisnih bendova krajem osamdesetih, grupa Morphine je ostala nedovoljno poznata širem slušateljstvu. Da se to promijeni, pobrinuo se Mark Shuman koji je kroz dokumentarac “Morphine – Putovanje snova” (koji je inače europsku premijeru imao na ovogodišnjem DORF-u) ispričao priču o grupi, beskrajnim turnejama, radu u studijima, i na kraju, smrti njihova šefa, glavnog autora, vokalista i basista Marka Sandmana. Sandman je bio izuzetno zanimljiv glazbenik i čovjek tragične biografije (izgubio je dva brata, bio fizički napadnut dok je radio kao taksist…), fizički je podsjećao na mlađeg brata Toma Waitsa, a kao i mnogi muzičari njegove generacije više je živio za glazbu, nego od glazbe. Kao i Waits, Sandman i grupa su u Europi stekli kultni status, dok su u Americi bili priznati tek kao vrhunska underground atrakcija.

    U društvo ‘mainstream’ izvođača nisu ušli, što zbog vlastitih odluka (npr.: Sandmanova zabrana da se remiksom promovira album je jedna od njih), što zbog spleta okolnosti, iako su u krug poštovatelja spadali ili još spadaju Michael Stipe, P.J. Harvey, Henry Rollins, Joe Strummer. Potonji se čak i pojavljuje u filmu, a u kontekstu njegove skore smrti rečenica koju izgovara u filmu: “Što bi bilo ljepše od toga da umrem na sceni?” dobiva posebno značenje.

    Muziku podržava

    Grupa Morphine skončala je 3. srpnja 1999. godine tako što je na koncertu u Palestrini u Italiji Sandman imao jak srčani infarkt. Koncert je prekinut, Sandmanu je pružena liječnička pomoć, no na žalost, spiritus movens benda nije preživio i saksofonist Dana Colley, te bubnjari Jerome Deupree i Billy Conway prestali su s radom pod imenom Morphine.

    Povremeno nastupaju kao Vapors of Morphine predstavljajući staru muziku novim generacijama. U takvoj priči koja portretira bend koji kreće od nule i sve što stječe, stječe muzikom, priči koja sama po sebi daje šarma i šlifa nema nekih ludih redateljskih postupaka, a oni se ni ne očekuju. Manje više svi važni za bend su u dokumentarcu, a Sandman je također prisutan kroz arhivske snimke.

    Uz opušteni, anegdotalni tempo priča se lagano odmotava, a kvaliteta njihove muzike sugerira potvrdu one stare urbane legende kako Engleska svoje prosječne bendove uzdiže kao vrhunske, dok SAD svoje vrhunske bendove tretira kao prosječne. Vjerujem da će se uskoro snimati i neki hollywoodski biografski film o ovoj sjajnoj grupi.

    Muziku podržava