Taylor Hackford: “Ray”

Biografski filmovi zadnjih nekoliko godina imaju tu nesreću da ih najčešće rade oni koji, izgleda, nemaju veze s ljudima čije živote ekraniziraju. Pa ipak, s vremena na vrijeme, filmska industrija nam nehotice podari filmski biser kao što je ovaj film.

Ray Charles je bio u najmanju ruku zajeban čovjek kojeg život nije mazio. Uostalom, kako i ne bi. Sredinom prošlog stoljeća dovoljno je teško bilo biti crnac u Americi uza svu segregaciju i rasizam, a kamoli ne slijepi crnac, k tome bez roditelja ili bilo koga svog.

Volio je žene, uživao droge i sve u svemu bio je daleko od sveca. A opet s druge strane, bio je glazbeni genije, inovator i kreativna ikona glazbe 20. stoljeća. Općenito gledajući, za iole relevantnu biografiju na celuloidu bilo bi potrebno najmanje tri nastavka, ali eto, pred sobom imamo dva i pol sata sažete glazbene povijesti.

Za ulogu u filmu, Jamie Foxx je dobio nagradu Oscar, što je sasvim razumljivo, pogotovo što se ni na jedan trenutak tijekom filma ne primijeti da on glumi. On je Ray Charles. Gledajući snimke ‘pravog’ Raya i scene iz filma razlika između njih dvojice je neprimjetna. Istina, za razliku od Joaquina Phoenixa, koji je glumeći Johnny Casha otpjevao kompletan soundtrack, Jamie u “Rayu” samo otvara usne, ali mu se ipak mora priznati da je zato jako kvalitetno odradio scene u kojima je prikazan kako svira klavir.

Iako se mnogima takvo razmišljanje čini sitničavima, zar nije iritantno da imate glumca koji barata instrumentom kao da ga je prvi put u životu vidio dok glazbenik kojeg glumi svira dotični kao da s njime srastao. Srećom, Foxx nije morao glumiti sviranje, s obzirom da je i inače izvrstan pijanist. Štoviše, ulogu je tek dobio nakon što ga je Ray Charles čuo kako svira.

Iako je glavna uloga vrhunski odrađena, ipak su u neku ruku pomalo u sjeni ostale tri mnogo važnije uloge u njegovom životu. Tri žene koje su uvelike usmjerile njegov život briljantno su odigrale Kerry Washington, Regina King i Sharon Warren.

Njegovu majku, koja ga je usmjerila u životu kad mu je bilo najteže, drugu ženu koja je također bila uz njega i opraštala sva vrludanja okolo, ovisnost te ljubavnicu koju je volio, ali ipak u jednom trenu odbacio. A odbacivanje ljudi mu u svakom slučaju nije bilo strano.

I dok se samom filmu nema što prigovoriti (ok, osim manjih faktografskih netočnosti) s druge strane DVD izdanje filma je još jedno u nizu masakriranih izdanja punih dodataka koje nikako da stignu u naše krajeve.

I dok će se ostatak svijeta gostiti u izdanjima prepunim dodataka, dokumentaraca mi ćemo se morati zadovoljiti redateljskim komentarom i produženom verzijom filma. Nije nešto, ali čovjeka veseli. Malo.