Steven Sebring: “Patti Smith – Dream of Life”

Newyorška punk poetesa koja je uspješno spojila bitničko pjesništvo s tri akorda, performerica, slikarica, politički angažirana umjetnica, odnedavno i članica Rock and Roll Hall of Fame, zadnja je osoba ikada koja je svirala u kultnom newyorškom CBGB’s klubu, čime se – ali i ne samo time – upisala u povijest. Ona je, naravno, Patti Smith, jedna od najvećih ikona rock kulture.

Pravim imenom Patricia Lee, rođena je u Chicagu, odrasla u Philadelphiji, udala se u Detroitu, ali kao ni mnogi prije i poslije nje, nije odoljela zovu New Yorka. Majka joj je bila jazz pjevačica i članica Jehovinih svjedoka koja je Patti odgajala u strogom religijskom duhu, što će kasnije rezultirati njenim potpunim odbacivanjem institucionalizirane religije.

Siromaštvo ju je natjeralo da se već sa 16 godina zaposli u lokalnoj tvornici. 1967. odlazi u New York i nalazi posao u knjižari gdje upoznaje fotografa Roberta Mapplethorpea koji će postati jedna od najvažnijih osoba u njenom životu, kako privatno tako i profesionalno (kao i svi pravi newyorški boemi, s Mapplethorpeom je jedno vrijeme čak i živjela u kultnom Chelsea hotelu).

1975. izdaje svoj prvi album “Horses” s kojim je izvršila velik utjecaj na tada nastajući punk pokret (prozvali su je ‘kumom punka’), iako će ona uvijek naglašavati da su je daleko više oblikovali pjesnici francuskog simbolizma i rock glazba ’60-ih.

1979. odlazi u Detroit i udaje se za Fred “Sonic” Smitha, gitaristu detroitskog rock benda MC5, s kojim je dobila dvoje djece, kćer Jesse i sina Jacksona (koji će godinama kasnije zasvirati s njom na stageu). Posvetivši se u potpunosti obitelji, u njenom glazbenom životu vlada zatišje sve do 1988. kada objavljuje album “Dream of Life” prema kojem je i nazvan ovaj film.

1989. Robert Mapplethorpe, u dobi od 42 godine, umire od AIDS-a. Patti mu je bila omiljeni model, a njegov crno-bijeli portret rock heroine u muškoj odjeći koji je poslužio kao cover albuma “Horses” ostat će zapamćen kao bezvremeni dio rock ikonografije.

1994. od srčanog udara umire Fred, a nedugo zatim i Pattin brat. S tada još maloljetnom djecom odlučuje ponovo otići u New York (“New York seduced me, formed me, deformed me, perverted me and converted me“), a prijatelji Michael Stipe (kojemu je bila tinejdžerski idol) i Allen Ginsberg nagovaraju je da se vrati glazbi kako bi što lakše preboljela ove nemile događaje. Bob Dylan, uz čiju je notnu zbirku učila svoje prve akorde na staroj akustičnoj gitari, poziva je tad da svira zajedno s njim, što je bila njena prva turneja nakon 16 godina.

Patti nam priča o povijesti CBGB’s-a, mjesta gdje je rođen newyorški punk, prisjeća se Williama Burroughsa, koji je često pratio nastupe glazbenika u tada novootvorenom klubu i naziva ga ‘spiritualnim faktorom’ i ‘anđelom čuvarom’ jedne generacije. Kamera je prati dok sa starom Polaroid kamerom oko vrata šeće po spomen-mjestima svojih uzora, dok prebire po starim obiteljskim uspomenama ili dok, kao slikarica inspirirana Jackson Pollockom, nabacuje boju na platno.

Nenametljiva, pomalo grube vanjštine, u prilično demode odjeći, ona je prije svega brižna majka i kćer (vodi nas i u kuću svojih roditelja), ali i žustra agitatorica koja drži upečatljive antiratne protestne govore u Iraku.

Film sniman 16-milimetarskom kamerom, sa mnoštvom crno-bijelih fotografskih kadrova, isprepleten recitacijama i pjesmama snimao je tijekom punih 12 godina modni fotograf Steven Sebring (najpoznatiji po projektu “DKNY, New York Stories” i “Road Stories”). Sve je počelo još 1995. kada ga je časopis Spin angažirao da napravi snimanje s Patti Smith. Jedno snimanje proteglo se na 12 godina, no moram reći da je prilično razočaravajuće što se iz tolike gomile materijala nije izvuklo i nešto bolje.

Film naime, osim dijelova koje o sebi iznosi sama Patti, nema ni jednog drugog sugovornika i već negdje na polovici prestaje biti dokumentarac i lagano klizi u eksperiment koji prijeti da vas uspava. Osim toga, nudi premalo informacija za one gledatelje koji nisu die-hard fanovi (zgodno bi bilo spomenuti da se osim poezijom i slikarstvom bavila i novinarstvom, a članke joj je objavljivao glazbeni magazin Creem) i to mu je ujedno i najveća zamjerka.

Iako je sam autor izjavio da on ovaj film ne smatra dokumentarcem, već na njega gleda kao na ”visual poetic experience”, stječe se dojam da je loše obavljen posao u montaži glavni krivac što prvi, i zasad jedini, film o Patti Smith definitivno neće spadati u ona djela po kojima ćemo je pamtiti, što je pak šteta, jer dojma sam da se iz toliko puno materijala moglo – i moralo – izvući puno više.