Skice o bardu

“Svi smo mi brodovi u boci: imamo puna jedra, a plovidba nije moguća” jedna je od prvih rečenica koja se čuje u ovom 48-minutnom dokumentarcu autora Mirka Duića.

“Arsen – Brod u boci” opušteno, fragmentarno (prošarano njegovim nastupima) i anegdotski govori o odrastanju, primarnoj obitelji i životu Arsena Dedića.

O Dediću nitko tako ne govori kao Dedić, stoga uopće ne čudi što upravo on govori o sebi. Lišen lažne skromnosti, obogaćen onom pravom, Dedićeve riječi otkrivaju ljubav prema svom šibenskom kraju, radu (čovjek je završio dvije srednje glazbene škole jer je bio nezadovoljan šibenskom srednjom glazbenom, pa je gradivo ponovio u Zagrebu) i inspiraciji (“Rad me odvodi od lošije strane svakodnevnice“), te obitelji (“Ljepša strana svakodnevnice”). Iz filma je neobjašnjivo odsutna Gabi Novak. Valjda je morala biti u parku s malom Lu.

Kadrovi prikazuju kolodvore Perkovića (asocijacija na besmrtnu “Djevojku iz moga kraja”), Dalmatinske zagore, krš, i napokon Šibenik, grad iz kojeg je Dedić potekao i čiji duhovi ga uvijek opsjedaju.

Iako kompletan Dedićev život i rad ne mogu stati u 48 minuta ovog dokumentarca, on služi svoju svrhu kao nešto što će dobro zaintrigirati prosječnog gledatelja da prokopa malo po Dedićevom golemom opusu. Arsen iskreno i gotovo pokajnički govori o svojoj ironičnosti, kiču, roditeljima, uspjehu kod publike.

U filmu možemo čuti i poticajne opservacije o glazbi: “Ljudi vole one pjevače koji ne talasaju, koji ni sa čim ne polemiziraju, koji daju podršku tvom mirnom građanskom stanju. Najbolji su oni pjevači koji pjevaju za višu nižu klasu, za nižu višu klasu i za srednju srednju klasu. Ali, najuspješniji model je onaj koji pjevaju za nižu nižu klasu” dok kantautore Dedić opisuje kao urbane srodnike guslara.

Ako usporedimo da je Martin Scorsese napravio trosatni dokumentarac o prvih 26 godina Boba Dylana (“No Direction Home“), a ovo nije niti sat vremena o Dediću (koji je zašao u osmo desetljeće života i imao podjednako dinamičan život kao Zimmerman), može se reći da se to moglo i malo ‘rastegnuti’. Ipak, vjerujem da filmovi o Dediću tek predstoje, i dokumentarni i igrani (recimo, odnos Arsena i Gabi Novak, na tragu Johnnya Casha i June Carter u “Walk The Line“), a “Brod u boci” je vrlo dobar podsjetnik na život i djelo jednog genija čija je muzika već ušla u narodnu baštinu, a pitanje je dana kada će mu poezija ući u udžbenike iz književnosti.

Što se filma i autora tiče, Duić je zaslužio da mu kakav dobar sponzor, ili pak neki dobrodušan ministar kulture, dade još neki penez pa da napravi proširenje ovog filma.