Silvio Mirošničenko: “Edo Maajka – Sevdah o rodama”

Po uzoru na najveće svjetske glazbene zvijezde, i ljudi s naših prostora (ali samo neki) zaslužuju da se o njima, njihovoj glazbi i njihovim stavovima snimi nešto. To nešto zna biti intervju, prilog ili gostovanje u emisiji, a samo najveći stignu i do svog dokumentarca. Jedan od najjednostavnijih likova s naše estrade (estrada ovog puta nije negativna riječ) i čovjek čiji život je kao stvoren za repanje je Edo Maajka.

Upravo o njemu je dramaturg, scenarist i redatelj Silvio Mirošničenko snimio dokumentarni film u kojem se prošlo kroz cijelu njegovu karijeru, pa čak i život.

Dečko koji je pobjegao iz rodnog Brčkog, preko Zagreba otišao rodbini u Zadar, opet se vratio u našu metropolu i zavolio taj grad više od ičega. U pet godina roditelje je čuo (pismima ili telefonom) nekih osam puta i krenula je njegova borba ‘za ono nešto što je Bog sigurno isplanirao za mene’.

Prve rime u srednjoj školi pa ozbiljniji hip-hop koraci na kratkom studiju kriminalistike u Tuzli bili su samo uvod u sve što je Edo postigao na ovim prostorima. U svojim govorima Edo objašnjava da je put bio težak, nekad naizgled i nemoguć.

Besparica, dobivanje love od najbližih, životarenje i izjava koja govori sve ‘bio sam gladan i znam što to znači kada si kadar napraviti bilo što’.

Od prvog albuma na čijem coveru je šetomjesečni Edo sa svojom dragom i neprežaljenom bakom, preko povraćanja od nervoze prije svakog nastupa, Edo je polako išao prema gore i shvatio da je glazba ono što ga pokreće te da će na neki način nastaviti put svog oca koji je počeo pjevati sevdalinke, ali se ipak odlučio za obitelj.

Svoje ideje crpio je iz buntovnih vremena kada je prisustvovao svim demonstracijama (posebno za Radio 101), pa čak i iz priča svog strica koji je na neki način zbilja doživio dosta stihova pjesme “Prikaze”, a nekoliko mjeseci nakon toga i umro.

Iako svi Edu znamo kao simpatičnog Bosanca koji je u život Zagreba unio nešto njihovog mentaliteta, drago mi je što je ovaj dokumentarac o njemu snimljen već sada, jer smo u ovoj fazi ipak imali priliku o njemu čuti puno zanimljivih detalja, koji će se jednog dana definitivno utopiti u njegovim uspjesima.

Jer jednog dana sigurno će koncert u Novom Pazaru (valjda prvi hip-hop koncert u tom mjestu) biti zaboravljen zajedno s neprofesionalnom organizacijom, jelom ćevapa na šanku prije nastupa, lošim zvukom i činjenicom da je to ‘nevjerojatan doživljaj jer uvijek nešto fali, nešto ne valja i to cijeloj priči daje posebni doživljaj i sreću’.

Osim Ede, ovdje su svojih par riječi o njemu ispričali i njegov otac, suradnici sa scene Shot i Remi (Elemental), Phat Phillei, Mile Kekin (Hladno pivo), El Bahattee, Shorty, Koolade, Dash, Frenkie i pisac Miljenko Jergović. Sve ukalupljeno da ga vidimo iz različitih kutova i iz različitih vremena.

Edo je ovdje pokazao da je zanimljiv lik koji je u jednom trenutku svog života prošao kroz svašta. Ima tu puno njegovih teorija i puno priča, a jedna od onih koja svima daje nadu jest osjećaj kada je s novcima od prvog plaćenog koncerta došao doma i pokrio minus na računu svoje supruge.

Sam Edo takve stvari pamtit će cijeli život, a nadajmo se da će se uvijek i sjetiti svoj zadnjih riječi na ovom dokumentarcu: “Ne možeš se ljudima uvuć u guzicu, jer svi nekako kuže dal’ je ono što radiš istina il laž”.

Istina, Edo, istina…