Seks, droga i rock’n’roll na stražnjem sjedalu Cadillaca

Prvi veliki redateljski projekt “Cadillac Records” afro-američke redateljice Darnell Martin direktan je nastavak na već postavljenu tradiciju biografskih glazbenika koji su na neki način obilježili i zadužili povijest prošloga stoljeća.

Stoga nakon “The Doors”, “Raya“, “Walk The Line“, “La Vie En Rose“,
“I’m Not There“, dobili smo priču o talentiranoj afro-američkoj skupini
koja je pod vodstvom Lennya Chessa (Adrien Brody) utabala put
rock’n’rollu.Leonard Chess mladi je entuzijast koji je u inat svima odlučio uspjeti u životu, a nišu za samorealizaciju pronašao je u crnačkoj glazbi kao jednoj od grana s najviše emocije i težine jer proizlazi iz iskustva i duše. Svoje je prve dane kao prodavač vinilskih ploča započeo u svom domu i uredu na kotačima, starom Cadillacu, te uskoro upoznaje nemirnog i temperamentnog Muddya Watersa (Jeffrey Wright) kojem nudi ugovor i Cadillac za prve snimke, odnosno ploče, što provincijalac, kako to biva, prihvaća i odlazi u simbolično vjetroviti Chicago gdje, slično Rayu Charlesu, postaje klupska atrakcija, radijska senzacija i sklon opijatima.

Sa stražnjeg sjedala automobila posao se počeo širiti, pa su tako s vremenom pristizali različiti, jednako mušičavi, ali i podjednako talentirani pjevači poput usnoharmonikaša Little Waltera, prgavog Chucka Berrya (Mos Def), zastrašujućeg Howlin’ Wolfa (Eamonn Walker) i senzualne i provokativne Ette James (Beyonce) koji će iz temelja promijeniti glazbenu tradiciju i glazbenu povijest, te se iz zadimljenih klubova u koje bi zalazili marginalci, društveni izopćenici i najniže socijalne strukture, uz znatiželjne, ali uplašene i neupitno malobrojne pripadnike ‘elita’ koji bi incognito upijali ritmove, preseliti na gotovo sve radio-postaje diljem Amerike, ali i polako utabavati put na police za ploče diljem svijeta.

Dakako, vremenski kontekst su nesretne ’50-e. kada je rasna segregacija i mekkartijevska politika vladala Amerikom, a crnačka se populacija jedva uspijevala izboriti za svoj komad kruha, a kamoli za slavu. Međutim, navedena legendarna skupina uspjela je u pretenzijama na glazbeni tron u vrijeme kada svijet još nije čuo za rock’n’roll pionire poput Elvisa, The Beatlesa ili The Rolling Stonesa, odnosno u vrijeme kada je teškim porođajnim mukama crnačke majke rođen r’n’r, koji će već sljedeće desetljeće biti ukraden i prisvojen od dominantne ‘bijele elite’.

Ovaj biografski film pribjegava poznatim redateljskim i scenarističkim obrascima unutar svoga žanra, ne odskačući pritom od spomenutih pandana, ali podjednako impresionira zapanjujućim vokalnim izvedbama originalnih glazbenika, ali i Beyonceinim obradama Ette James koji dokazuju da se radi o jednom od vodećih suvremenih ženskih vokala u glazbenoj industriji, umanjenih popularnim poskočicama i napjevima lakih nota. Usto, upravo je njezina uloga najplastičnija i Beyonce naprosto briljira utjelovljujući prostu i vulgarnu, ali iznimno atraktivnu Ettu.

Očekivano, temeljna montažna spona jest upravo glazba odlično izbalansirana kroz prikaz evolucije izdavačke kuće “Cadillac Records”, čemu pridonosi i dinamična montaža s pregršt asocijativnih struktura relevantnih iz političkih razloga, čime se ne pribjegava eksplicitnom doticanju osjetljive tematike, ali efekt suptilnosti i spontanosti uvelike je jači na ovaj način.

“Cadillac Records” je stoga kvalitetan i važan historijski pseudo-dokument jer portretira prave početke ukradenog i najpopularnijeg glazbenog žanra, bivajući tako direktan nastavak na “Raya“, iako mu u samom scenariju i režiji manjka originalnosti i sirovosti.