Samo fanovi će uživati u novom Watersovom zidu

    3485

    Roger Waters / Sean Evans

    Roger Waters The Wall

    Datum izdanja: 29/09/2015

    Izdavač: Picturehouse Entertainment / Menart

    Žanr: Koncertno - dokumentarni

    Trajanje: 133

    Naša ocjena:

    Roger Waters je protestni pjevač. Svašta kroz njegovu bendovsku i solističku karijeru govori u prilog tome.

    U posljednje vrijeme to je još izraženije te ga vidimo kako se pojavljuje na pozornici s akustičnom gitarom u ruci i pjesmama “A Change Is Gonna Come”, “Blowin’ In The Wind”, “We Shall Overcome” i “The Ghost of Tom Joad” na repertoaru. No njegov antimilitaristički i antikapitalistički magnum opus jest “The Wall” kojeg je pretočio u grandiozan koncert te s njim koncertirao svijetom posljednjih nekoliko godina. Hrvatsku je tom prilikom posjetio čak dva puta. No, za sve koji su propustili ove nastupe ‘inženjer’ Roger je donio njegovu snimku u vidu koncertnog filma čiju režiju on i supotpisuje. Njegov politički angažman je započeo prilično rano, točnije u vrtiću. “Jednog dana čekao sam da me tata pokupi, a majka mi je morala objasniti da njega više nema. To mi je bilo veoma teško razumjeti” kaže glazbenik u jednom novom intervjuu.

    Film je sačinjen od dva narativa, od kojih jedan prati ovu priču, tj. pratimo Watersove izlete u Italiju i Francusku gdje su mu otac i djed položili kosti u Prvom i Drugom svjetskom ratu. To su najimpresivniji dijelovi filma, znalački snimljeni i emotivni. On stoji nad grobovima i svira trubu. Ovakav Watersov ‘pogled u retrovizor’ nam otkriva koji su temelji njegove poetike; odjednom vidimo od čega su sazdani oni brojni moćni stihovi na albumima Pink Floyda. Njegov bunt i antiratni stav je itekako opravdan i dobro utemeljen.

    S druge strane imamo onaj drugi narativ, tj. snimku koncertnog nastupa. Svi znamo o čemu se u “The Wallu” radi: bijesni učitelji koji viču na djecu, sistem koji guši pojedinca, vojskovođe koje traže krv i sve te ostale kreature, jebene cigle u zidu. Snimka nastupa – prepunog pirotehnike i projekcija – je solidna. Kamera je uspjela uhvatiti grandioznost cijelog projekta i hladnoću sistema protiv individue.

    Muziku podržava

    Impresivna je izvedba pjesme “Mother” koju Waters pjeva zajedno sa snimkom sebe s nastupa s Floydima 1970. na Earls Courtu. Kad pita ono famozno “Mother should I trust the government?” i kad se po zidu krvavo crvenom bojom pojavi odgovor “No fucking way” kojeg slijedi grandiozan aplauz, gledatelju zatitra oko srca. Najvažniji dio ove snimke su krupni kadrovi Watersa dok izvodi ove duboko osobne pjesme. Kad vidimo koliko se poistovjetio, primjerice, s pomahnitalim vojskovođom koji urla i traži egzekucije, nakratko se pomisli da je hitna promjena sistema još potrebnija nego što jest.

    Ali film “The Wall” je ipak prvenstveno fanovski projekt i u njemu će najviše uživati oni koji na album gledaju sa strahopoštovanjem. Glazbene izvedbe se ne razlikuju previše od onih s albuma što dovede do zasićenosti; film traje preko dva sata što je previše čak i za jednu veliku temu kakva je “The Wall”. Tehnološki napredak u vizualima, scenografiji i specijalnim efektima je ono na čemu nova snimka “The Walla” najviše profitira.

    Naime, ovo nije bilo moguće ni prije deset godina, a pogotovo ne kad je album nastao. Stoga, treba pozdraviti novu izgradnju Watersovog zida sa svim njegovim nedostacima jer se radi o bitnoj ploči s važnim porukama koja je još uvijek sposobna da, poput svake prave umjetnosti – ‘razbije smrznuto more u nama’.

    Muziku podržava