Robert Šeić: “Snovi bez pokrića”

Jedan od mojih favorita s ovogodišnjeg DORF-a jest film “Snovi bez pokrića“, dokumentarac o kutinskoj rock sceni koji prikazuje jednu lokalnu sredinu i njezine aktere od doba punka i Novog vala pa sve do današnjih dana i scene okupljene oko Barake. Kroz sagledavanje onoga što je bilo nekad i onoga što ti isti ljudi rade danas, redatelj nas vodi kroz povijest kutinske rock scene, propitujući pritom je li rock’n’roll kao stil života nestao.

Početna redateljeva teza je da rock kao stil života više ne postoji, a u intervjuu koji je dao za DORF kaže: “Moj film zapravo govori o propasti jednog globalnog pokreta kroz priču o rock fenomenu kutinske scene, a ne kronologija lokalne rock scene, što mi mnogi upravo žele prišiti… ‘Snovi bez pokrića’ zaista nemaju puno veze s kronologijom kutinskog rocka, to je jednostavno priča o ljudima nekada i sad, o onome što ih je nekada vezalo, a sada je izgubljen san.“

Film dakle ne teži dati sveobuhvatni prikaz kutinske rock scene pa možda ovdje leži i odgovor na pitanje zašto su neki bendovi izostavljeni, što će zacijelo biti prvi prigovor nekoga tko dolazi iz tog grada i upućeniji je u kutinsku scenu od prosječnog gledatelja. No, za nas mlađe koji o tom razdoblju i tim bendovima znamo malo ili gotovo ništa (priznajem da je do ovog filma moje znanje o kutinskim bendovima bilo ograničeno isključivo na scenu oko Barake), ovaj dokumentarac bit će svejedno jako zanimljiv.

Film započinje na jednom kutinskom krovu, otkuda nas sugovornici, uz esejistički stil naratora (pretpostavljam da je to sam redatelj Robert Šeić) vode po mjestima gdje su se nekada održavale svirke. Tako upoznajemo u ratu potpuno razrušen kutinski disko, nekada glavno mjesto okupljanja, bazen na kojem su snimani video spotovi, pozornicu na otvorenom danas zaraslu u korov, a saznajemo da se osim po klubovima, kafićima i prigradskim društvenim domovima u Kutini sviralo čak i u jednom – ribljem restoranu!

Prvi bend koji upoznajemo jesu ulični svirači imena Još neki čiji se pomalo atipičan instrumentarij sastojao od kontrabasa, harmonike, udaraljki i akustične gitare, a na svom repertoaru imali su, vjerovali ili ne, i “Love Will Tear Us Apart”. Njima blizak jest i ulični zabavljač Lou Profa, a spominje se i bend Karma, koji pak nema nikakve veze s istoimenom dance skupinom.

U osamdesetima aktivni su bili bendovi Grofova garda, Električni sprovod, Otpisani, Guardian i drugi. U filmu se pojavljuju Guardian i Grofova garda i dok o prvima saznajemo tek da su svirali rock na tragu EKV-a, članovi Grofove garde bili su puno pričljiviji te su uz nekoliko anegdota iz razdoblja svog djelovanja spomenuli i kako su nekada na probama znali imati više ljudi nego na koncertima. Oni su možda i najviše postigli od svih kutinskih bendova iz tog novovalnog razdoblja, svirali su i u mnogim zagrebačkim klubovima te u Beogradu, a jednom su čak bili i predgrupa Pankrtima.

Zatim se spominje i prvi kutinski pop bend Ljubav i moda te jedan noviji pop bend (kojeg se, uzgred, i ja onako maglovito sjećam), a to je Kinaski.

Malo ostaje nejasno pojavljivanje u filmu kutinskog gradonačelnika Davora Žmegača i zamjenika mu Grdića, koji se nikako ne bi mogli nazvati ključnim ljudima kutinske scene (iako Žmegač doista jest svirao u nekom bendu), no možda je redateljeva poanta bila pokazati kako su nekadašnji rockeri danas političari.

Legendarnom klubu Baraka posvećeno je samo zadnjih pet minuta filma, no kada se zna koje je sve bendove ta napuštena radnička baraka koja je tijekom rata služila kao vojni objekt, a potom je preuređena u klub privukla u svoje dvorište, postaje jasno da bi se samo o ovom dijelu kutinske scene mogao (i trebao!) napraviti poseban film.

Ono što mi malo smeta u filmu jest ta pomalo pesimistična crta koja se provlači kroz sadržaj – počevši već sa samim naslovom, redatelj kao da uporno traži potvrdu da je rock’n’roll kao stil života propao, a ja zaista ne vidim što je čudno u činjenici da ljudima koji danas imaju 40 i više godina glazba više nije na prvom mjestu u životu jer imaju posao i obitelji te su primjerice garažu u kojoj su nekada vježbali preuredili u dječju sobu.

A ako se nestajenje rock’n’rolla mjeri propadanjem prostora za svirku onda isto tako možemo reći da to nije isključivo kutinski fenomen, već nešto s čime se nažalost susreću i mnogi drugi gradovi, neki i sa puno nepovoljnijim ishodom.

Osobno, makar i s pozicije laika za kutinsku scenu, ne smatram da je rock u Kutini nestao, jer i unazad nekoliko godina od tamo su dolazili odlični bendovi kao što su Delirium Tremens, Razlog za, Bakanali, Suhi kruh i malo masti, Panj, La Kurtizana i mnogi drugi koji u filmu nisu ili su tek ovlaš spomenuti, a Kutina i danas ima itekako značajno mjesto na underground karti Hrvatske.

Ja sam ovaj film prije svega doživjela kao dokument jednog vremena i kao lijep podsjetnik generacijama koje su u tom vremenu živjele i stvarale te se stoga ne bih složila s redateljem da je ‘s nestankom nekih bendova nepovratno nestao jedan čitav stil života’ i da je u Kutini sve tako crno.

Pohvalila bih još i odličnu kameru te dodala da je film sniman u crno-bijeloj tehnici što nije baš često kod ovakvih filmova, ali obzirom na već spomenutu pesimističnu crtu djeluje prilično efektno.