Rob Marshall: “Devet”

    2699

    Rob Marshall

    Devet

    Datum izdanja: 01/01/2010

    Izdavač: The Weinstein Company / Discovery Film & Video

    Žanr: Mjuzikl

    Trajanje: 112

    Naša ocjena:

    Pseudo-biografski film “Devet” novo je holivudsko izdanje za široke mase koje će nesumnjivo biti privučene prepoznatljivim blještavilom i doista velikom glumačkom postavom predvođenom kameleonskim Danielom Dayom Lewisom u hommageu talijanskoj redateljskoj legendi Federicu Felliniju.

    Prije osvrta na film razjasnimo neke simbolične zanimljivosti poput samoga naslova što se direktno referira na Fellinijev autobiografski klasik “81” iz 1963. godine u kojem Fellini također portretira samoga sebe u pokušaju snimanja novoga filma pri čemu ga sprječavaju problemi intimne naravi.

    Redatelj Rob Marshall ovaj mjuzikl ipak nije stvarao isključivo prema Fellinijevom filmu, već dijelom prema istoimenom književno-kazališnom predlošku Arthura Kopita, gdje se pomalo izgubila ona fellinijevska neorealistička čar, iako ju je Kate Hudson neuspješno pokušala ‘nadoknaditi’ glavnom glazbenom temom “Cinema Italiano”. No, krenimo ispočetka.

    Protagonist meta-filma jest slavni talijanski redatelj Guido Contini koji pokušava vratiti staru slavu novim filmom za koji je regrutirao cijelu ekipu ispred i iza kamere, no bez scenarija kojeg nikako ne uspijeva započeti pisati zbog pritiska osobnog života gdje balansira između fatalne ljubavnice (Penelope Cruz) i prevarene supruge (Marion Cotillard), pri čemu vrlo simboličnu moralnu vertikalu predstavlja duh njegove majke (Sophia Loren).

    Linearnu narativnu strukturu klasičnog fabularnog stila (pravi) redatelj, dakako, oplemenjuje pjesmom čija je funkcija opjevati svaki od ključnih momenata u Guidovom životu. Dok je Guido apsolutno plastičan lik ispunjen emocijom i tipičnim kreativnim nabojem i senzibilitetom umjetnika, ostali likovi sasvim su tipski, pa stoga prepoznajemo ljubavnicu, majku, prevarenu ženu, filmsku divu, glupu Amerikanku i producenta, kao likove bez ikakvih funkcija osim navedene. Nažalost i najvažnije, libreto je pritom potpuni promašaj pa čitav niz glazbenih epizoda, izdvojenih iz samog konteksta radnje, ne zadovoljava svoju primarnu funkciju: biti pamtljive i jednostavne.

    Muziku podržava

    Štoviše, osim što nikako pjesme nisu pamtljive i jednostavne kako priliči mjuziklu, s izuzetkom dobre, ali ne i odlične “Be Italian”, one su dosadne i vrlo hladno izvedene odvojimo li ih iz filmskoga konteksta, odnosno poslušamo li ih bez vizualnog elementa. Treba li se pritom honorirati činjenica da su svi glumci doista pjevali? Nipošto, jer lošu izvedbu ne nadoknađuje ni dobar glas.

    Spomenimo kao malu zanimljivost Lewisovu odličnu pronuncijaciju talijanskoga jezika, koja je plod boravka u Italiji gdje je pune četiri godine krajem devedesetih radio kao postolar za vrijeme apstinencije od glume.

    Izgubljenu glazbenu dimenziju kompenziraju odlična dinamična montaža i kamera, odnosno blještava scenografija i koreografija kakve priliče visokobudžetnom holivudskom mjuziklu, koji bi, ipak, dosad trebao biti inventivniji i inovativniji jer meta-filmski “Devet” ne donosi ništa novo, a lukavo mami postavom koja bi se možda bolje snašla u rukama kakvog drugog redatelja, dok će ovako uskoro pasti u zaborav, kao i Guidov projekt. Prosječno, tipično i blještavo.

    Muziku podržava