Peter Rippl: “Leningrad – The Man Who Sings”

    2322

    Peter Rippl

    Leningrad - The Man Who Sings

    Datum izdanja: 01/11/2008

    Izdavač: best before filmproduction

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 98

    Naša ocjena:

    Iz Rusije, s ljubavlju, stiže nam dokumentarac o ponajboljoj ruskoj grupi Leningrad koja je, kako joj samo ime kaže, nastala u Sankt Peterburgu. Formiran 1997. oko pjevača i glavnog autora Sergeja Šnurova-Šnura, Leningrad njeguje zvuk sazdan oko tri koordinate ska, punka i ruskih šansona.

    Postali su poznati po upotrebi prostih riječi i uličnog govora u svojim pjesmama, tako da im je gradonačelnik Moskve zbog toga zabranio koncert u glavnom ruskom gradu.

    Ta im je zabrana postala glavni adut u svojoj promociji i sve bi vjerojatno stalo na tome da nije riječ o talentiranim muzičarima i briljantnom opažaču ruske svakodnevice, koji će bez imalo ustezanja koristiti oštar i opor jezik da dočara apsurde modernog života u tranziciji.

    Mnoge od tih nevolja bi mogao uočiti i hrvatski gledatelj ovog filma, i ne samo to, nego se i poistovjetiti s njima, a u bendu Leningrad mogli bismo prepoznati naše prvoborce TBF i Edu Maajku, koji također nesmiljenom žestinom šibaju po tranzicijskoj svakodnevici.

    Drugim riječima, tijekom gledanja filma javlja se sljedeća bajna ideja: ako nam sa Zapada dolaze strane kompanije s nešto love i mnogo želje da iz naših radnika iscijede sve što mogu, zašto onda lijepo naši umjetnici ne bi tako nešto opjevali i ako je moguće prodali tom istom Zapadu?

    Muziku podržava

    Utopijsko razmišljanje, ali dok se ovakve misli roje po mom mozgu, nekako mi bude toplo oko srca. Zemlje bivšeg istočnog bloka su trenutno bliže (jer imaju zajedničke probleme) jedna drugoj nego onda kad su činile taj isti Istočni blok i prkosile dekadentnom i trulom kapitalizmu.

    Jedna od najupečatljivijih pjesama koje se može čuti u filmu jest svakako o čovjeku kojem banka ne da kredit, što zasigurno nije teško zamisliti u ovoj našoj svakodnevici, ali to je samo jedna od mnogih upadljivih stvari.

    Druga stvar je nevjerojatna energija cijelog kolektiva, entuzijazam i drugarski (u pozitivnom smislu) osjećaj cijelog ansambla (koji broji neodređeno velik broj članova, veći od deset, manji od 100).

    Glavni je lik ipak Sergej Šnurov-Šnur, čovjek pokretač, rekli bismo koordinator, pjevač gorkog glasa, ali uvjeren u svoju misiju. “Da mogu klonirati, napravio bih još par verzija sebe. Imam puno ideja, ali premalo ruku da ih ostvari…” kaže Šnur na kraju, ne bez određene doze egomanijačenja.

    Film je zapravo teško odvojiti od muzike, jer je ona dominantna i nosi cijelu priču od početka do kraja. Dosadno u svakom slučaju nije, padova u kvaliteti nema. A kako je muzika sjajna…

    Zadnje vijesti kažu da je bend uzeo pauzu u radu i da je Šnur snimio solo ploču. U svakom slučaju, bilo bi lijepo vidjeti nastavak ove glazbene priče jer je kraj ovog filma definitivno sretan.

    Muziku podržava