Paul Rachman: “American Hardcore”

Na nedavno završenom ZagrebDoxu premijerno je u nas prikazan film “American Hardcore” redatelja Paula Rachmana koji daje kronološki prikaz hardcore punk scene u Americi od 1980. do 1986. godine. Film prikazuje ekskluzivne intervjue s pionirima hardcorea poput Black Flag, Bad Brains, D.O.A., Minor Threat ili SS Decontrol, a autori su glazbu pokušali staviti u politički i društveni kontekst tog vremena.

Hardcore punk bio je više od same glazbe, bio je to socijalni pokret, nastao u doba inflacije, represije, zatiranja građanskih sloboda i bjelačkog konzervatizma Ronalda Reagana. Ne dakle samo onaj hardcore kojem dugujemo pojmove kao što su stagediving, slamdancing i straight edge, već i hardcore kao odgovor na hiper-konformističku Reaganovu eru.

Kao muzika bijelih tinejdžera iz srednje i radničke klase, nije slučajno nastao baš u predgrađima Los Angelesa gdje je život bio najbliže onome što bi se moglo opisati kao američki san koji je Reaganova administracija tih godina uspješno propagirala.

“Everyone was saying ‘it was morning in America’, someone had to say it’s fucking midnight” citat je Vic Bondija, pjevača i gitariste čikaškog benda Articles of Faith koji možda najbolje dočarava gnjev i mržnju koja je izvirala iz tadašnje omladine, razočarane vladajućim poretkom i nepovjerljive prema institucijama i ideologijama.

Bila je to pobuna protiv autoriteta u punom smislu te riječi – shodno tome ‘svaki punk bend mrzio je Reagana’, a našlo ih se nekoliko koji su mu i posvetili pjesme, primjerice “Fucked Up Ronnie” kanadskog benda D.O.A. (meni, doduše, uvijek prije pada napamet “We’ve Got A Bigger Problem Now” Dead Kennedys, prerađena verzija “California Über Alles”).

Scena se širila iz LA u predgrađa, najprije u Orange County, točnije Fullerton i Huntington Beach, a sviralo se svugdje – u napuštenim crkvama, podrumima, benzinskim stanicama pa čak i u školi za dresuru pasa. Uslijedio je Wahington DC gdje su pripadnike hardcorea nazivali Washifornians, budući da su u potpunosti preuzeli stil zapadne obale.

Nakon DC-a scena se preko New Yorka i Bostona seli na Srednji zapad, a zatim i u Kanadu, gdje je (u Vancouveru) osnovan i jedan od najvažnijih bendova tog razdoblja, D.O.A po čijem je izdanju “Hardcore ’81” – ako je vjerovati filmu – cijeli žanr dobio ime.

Scenarij je napravljen prema knjizi Stevena Blusha “American Hardcore: A Tribal History” iz 2001. godine, a autori filma upoznali su se još ranih ’80-ih kada su i sami bili dio scene – Steven Blush bio glazbeni promotor u DC-u, dok je Paul Rachman režirao videospotove za bendove poput Bad Brains, Gang Green, Negative FX i Mission Of Burma. Poznat je i kao osnivač Slamdance film festivala koji se održava svake godine u američkoj saveznoj državi Utah u isto vrijeme kad i Sundance film festival, a također promovira nezavisne filmove i autore.

Budući da potencijalni sponzori jedva da su čuli za većinu spomenutih bendova, odlučili su da i film – potpuno u duhu hardcorea – bude 100 % DIY projekt – Paul je imao digitalnu kameru, a Steve mnoštvo punk rock kontakata. Većinu snimaka čini autentična arhivska građa snimljena amaterskim kamerama, ‘koju su ljudi čuvali u ormaru u kutijama za cipele’, a Steven Blush je izjavio da su nerijetko znali dobivati i snimke na prastarim VHS kazetama na čijem bi se kraju našla i pokoja epizoda “Star Treka”.

Rad na editiranju bio je minimalan, a kao što su i sami autori rekli, posjeduju više od sto sati snimljenog materijala, tako da će se na DVD izdanju moći pogledati jako puno izbačenih scena, kao i originalne izvedbe pjesama.

Što se tiče bendova, spomenimo da su tu Bad Brains, koji su svima bili veliki uzori (navodno su se Beastie Boys tako nazvali zbog istih inicijala), a koji su se pred kraj karijere okrenuli rastafarijanstvu i reggae muzici, zatim Minor Threat, newyorški Cro-Mags, Circle Jerks, TSOL, SS Decontrol, a Henri Rollins, predstavljen kao prototip frontmena u punom smislu te riječi, priča nam o svom čuvenom nastupu na audiciji za pjevača Black Flaga i osobno mi je bio najzanimljiviji sugovornik.

Kad sam već spomenula Dead Kennedys, recimo samo da iako se njihov logo pojavljuje u traileru filma to je sve što ćete od njih vidjeti, budući da su autorska prava i tenzije unutar benda nakon dugogodišnjeg natezanja po sudovima zbog neisplaćenih tantijema spriječile njihovo sudjelovanje (Biafra je ionako zabranio da se njegovo ime spominje u kontekstu tog benda), a iz sličnog razloga nema niti Misfitsa dok su Hüsker Dü tek uzgred spomenuti.

U najzabavnije trenutke filma spadaju onaj kada Ian MacKaye priča kako su ručno rezali i slagali 10.000 omota za vlastite singlice, intervju s Hank Piercom, bivšim roadiem bostonskog benda Slapshot koji je danas svećenik (!), a prepoznat ćete čak i Mobyja dok je još bio Richard Hall, gitarist Vatican Commandosa i povremeni pjevač Flippera, hardcore benda iz San Francisca u kojem danas svira Chris Novoselic, a čiji je veliki fan bio i Kurt Cobain.

Moja najveća zamjerka jest da se skoro 2/3 filma svode na prepričavanje raznih anegdota o rivalstvima između gradova i scena te sjećanja na masovne tuče (koje nisu bile rijetkost), dok je politički aspekt hardcore punka ostao nekako nedorečen. Točnije, doslovce se tek u zadnjih pet minuta filma govori o onome što je trebala biti teza cijelog filma, a to je da u SAD-u u ’80-ima nije bilo organizirane ljevice, već ju je zamijenio hardcore koji je predstavljao ‘otvorenost, ljudskost i radikalizam’.

Da su kroz intervjue malo više elaborirali tu tezu, vjerujem da bi se Rachmanu i Blushu dogodio i puno upečatljiviji film.