Paul Crowder: “Amazing Journey: The Story of The Who”

“Amazing Journey“, priča o grupi The Who, jedna je od najboljih muzičkih biografija koje sam imao prilike proučavati. Takva se moja prosudba ne odnosi samo na vizualne formate, već i na sve druge viđene oblike. Biografija je to koja prikazuje ovu britansku skupinu u njezinom pravom svijetlu, s brojnim detaljima iz karijere koja je započela prije više od četiri desetljeća, za koje pretpostavljam nisu znali, a niti ih vidjeli ni najodaniji fanovi.

Priča započinje s kulisama slika ruševina nakon drugog svjetskog rata, uz koje Roger Daltrey, Pete Townsend i John Entwistle pričaju o svojem djetinjstvu. Dvojica preživjelih originalnih članova, Roger i Pete, glavni su interpretatori ove priče, u kojoj se doznaju neki njezini najskriveniji i do sada čuvani detalji.

A da je The Who doista jedan od najutjecajnijih bendova svih vremena, dokazuju i dojmovi brojnih muzičara koje su nadahnuli u njihovim kreacijama.

Tako se ovdje pojavljuju Sting, Noel Gallagher (Oasis), The Edge (U2), Eddie Vedder (Pearl Jam), Steve Jones (Sex Pistols), ali i članovi obitelji, menadžeri, snimatelji, promotori, inženjeri, producenti ili Radio DJ-i. Svi se oni slažu da je ovo bend s nevjerojatno velikim utjecajem.

Od mase ovdje ponuđenih podataka izdvojit ćemo neke, za kojem smatram da su nešto zanimljivijih. Jedan od onih koji spada u tu sferu je podatak da se Roger volio tući u ranoj mladosti, daleko su važniji oni kako su Peteovi roditelji bili muzičari i nastupali s nekim ondašnjim zvijezdama, a prije nego su se okupili, muzičkog je iskustva najviše imao John, koji je svirao trubu i francuski rog, a prvi bas je sam napravio.

U grupu, koja se početkom šezdesetih zvala The Detours i radila pod utjecajem američkih bluesera, Roger je doveo Johna, ovaj pak Petea, a zanimljiv je dolazak Keitha Moona. Naime, nakon što je otpušten bubnjar, na jednom je koncertu 1964. godine, prema Rogerovom pričanju, njemu prišao Keith i rekao kako je puno bolji nego ono što trenutno imaju. Sjeo za bubnjeve i otada počinje priča o jednom od najboljih, najcjenjenijih i najutjecajnijih svjetskih bubnjara.

Izdvajamo i dio oko promjene imena, zbog koje je došlo iz razloga jer je u Americi postojao bend koji je objavio ploču po tim imenom. Uslijedili su i ozbiljniji, energično-divlji nastupi četvorice ljudi s puno suprotnosti, koje su svakodnevno nadilazili i podredili ih jednom cilju – zajedničkom uspjehu.

Na prvim se njihovim nastupima isto tako može vidjeti da Paul Simon iz The Clasha nije bio najbolji razbijač gitara, niti su pak Rudolph Schenker iz Scorpionsa i Janick Gers iz Iron Maidena osmislili sviranje gitare u ‘vjetrenjača’ stilu. Primati u tim kategorijama ipak pripadaju Peteu Townsendu.

Usprkos jakoj konkurenciji, koju su predvodili The Beatles, The Roling Stones i The Kinks, ‘whoovci’ su se uspjeli, ponajviše zahvaljujući svom unikatnom soundu, probiti na britanskoj sceni, stvoriti prepoznatljiv identitet. To je još je jedna od poanti ove priče. Uz individualne kvalitete, možda i najveće zasluge za to pripadaju ugovoru s Brunswick Records, singlu “I Can’t Explain“, prodanom u 104.000 kopija, te Radio Carolini, koji ga je prvi promovirao.

Nastavile su se trgati i lijepiti gitare, nakon tučnjave iz benda je izbačen Roger, pa opet vraćen, i onda je stigla njihova najprepoznatljivija pjesma – “My Generation”, nešto kasnije i “Tommy“, imaginarna priča o svijetu gluhog, nijemog i slijepog dječaka. Sve je to utjecalo da se The Who počeo probijati i u Americi i otada se događaji kreću u povijesti benda kreću uglavnom u pozitivnom smjeru.

No pakao droge i alkohola nije, nažalost niti njih zaobišao, i to na najgori mogući način – smrću Keitha Moona krajem sedamdesetih te Johna Entwistlea prije nekoliko godina.

U crnju stranu ‘fantastičnog putovanja’ možemo ubrojiti i koncert u Cincinnatiu u prosincu 1979. godine, kada je u sveopćem kaosu poginulo 11 ljudi, te optužba koja je Petea teretila za pedofiliju i koja je u konačnici odbačena. Jedna od najzanimljivijih tema iz razgovora s Rogerom i Peteom upravo je ona vezana uz te događaje i načini na koje su se s njima suočili, a kasnije ih i proživljavali.

Finalni dio priče donosi osvrte na njujorški koncert nakon napada na ‘blizance’, na kojima su bili vodeće zvijezde, te spomenutu Johnovu smrt, a malo i njegove financijske probleme, jedan od ključnih razloga ponovnog okupljanja.

Drugi disk ovog izdanja, rađen pod imenom “Six Quick Ones“, također nudi detalje o bogatoj karijeri, opet uglavnom kroz interviewe i opet najviše s Rogerom i Peteom, plus mini-film o snimanju povratničkog albuma “Endless Wire“, izašlog 2006. godine.

Taj disk donosi još jednu nemjerljivu, unikatnu vrijednost – koncert sa zagubljenom pa pronađenom najranijom poznatom snimkom nastupa benda, onom u Railway Hotelu iz 1964. godine. Po kadrovima rekli bismo, klasični rock plesnjak šezdesetih, no njegova je vrijednost daleko dublja, zna li se način na koji se tada radilo i koliko se malo prostora posvećivalo takvim stvarima.

Tu su i ‘otpaci’, odnosno snimke koje se nisu našle na završnoj verziji filma, što malo iznenađuje, jer i u njima ima visokokvalitetnih, bendovsko/edukativnih priloga. A upravo tako, edukativno, djeluje i čitav DVD u kojem se može puno, jako puno naučiti o ovom bendu iz zapadnog Londona i shvatiti kolika je njegova stvarna veličina. Iskreno, priznajem da sam i ja nakon pregleda ovog filma zaključio kako je The Who daleko značajniji i bolji bend nego sam dosad mislio.

Da ova recenzija ne bi spala samo na puko iznošenje sadržaja, što je, budimo realni, ipak najvažnije, spomenimo također da je kompletan materijal rađen smišljeno, naravno, kronološkim redoslijedom događanja i sadrži također i filmsko/dokumentarnu, ne samo muzičku vrijednost.

Stalne i dosta brze izmjene kadrova održavaju visoku razinu dinamike koja blokira razmišljanja o stankama prilikom pregleda, a bogata je i muzička kulisa u kojoj dominira pjesma “Who You Are“, koju će obožavatelji krimi serija prepoznati kao temu iz “CSI”. Kao što će The Who prepoznati kao jedan od najvećih rock bendova svih vremena.