Ostvarenje koje je nužno pogledati više puta

Dokumentarac o spaljenoj japanskoj garage rock sceni, “Garage Rockin’ Craze”, poslastica je za sve fanove garažnog rocka i one koji nisu pa taman da to nikad niti ne namjeravaju postati.

Povijest kaže kako je zaluđenost serijom kompilacija “Back From The Grave” koja je ’80-ih godina okupljala zaboravljeni američki garažni rock iz ’60-ih, rezultirala bizarnom scenom koja je kao iz bunta htjela biti ‘američkijom od američke’. Tu počinje priča o japanskom garage rock undergroundu koja bi se karakterom dala usporediti s kojekakvim nabrijanim tajnim društvom, ali koje namjerava djelovati isključivo underground, te koju ono što se zbiva ‘overground’ ne interesira ni najmanje. Bendovi poput 5.6.7.8’s (ženski trio iz Tarantinova “Kill Bill 1”), Guitar Wolf ili bizarni Texaco Leatherman samo su neka od imena koja valja doživjeti, pa barem na platnu ili ekranu.

Vješto izrežiran od strane Marija Čužića, kanadskog Hrvata sa stalnom adresom u Tokyu, ovo je ostvarenje koje vrijedi pogledati više puta. To bi se doduše moglo shvatiti i kao nužnost. Furiozan i ritmom i sadržajem film doslovno ‘bježi pred očima’. Izmjenjuje se, naime, pozamašan broj aktera koji su ili direktno ili indirektno vezani za pozamašan broj predstavljenih bendova, a sve to unutar devedeset minuta ludnice koja proleti k’o japanski brzi vlak.

Ćuzić svojim stilom snimanja pogađa direktno ‘u sridu’. Čovjek je bez po’ muke izvukao samu esenciju rock’n’rolla i na tome kapa dolje. No, uz sav šarm kojeg redatelj sa svojim suradnicima ovdje doprinosi, kronološki labavo ispričana priča nameće se kao jedina moguća mana. Sve je izvrsno povezano oko najglavnijeg aktera, kuma japanskog garažnog rocka i osnivača scene Daddy-O-Nov-a, ali nekoliko generacija bendova kao da su odlijepile i od vremena i od prostora. Artistički je to lako za shvatiti, ali pomalo je iritantno što nije sasvim jasno kad je točno koji bend počeo djelovati i kad je sa svojim radom stao, ukoliko i jest stao.

Ovakav đumbus čak je doduše i logična stvar budući da se radi o vještoj preslici scene koja se, izgleda, protegla na nekoliko desetljeća i ostala aktivna do današnjih dana. Pretrpani klubovi, sveopći raspašoj uz, većim dijelom, hrpetinu pozitivne energije, upitne granice između izvođača i publike, instrumentalni primitivizam surovog rock’n’rolla ili finjak rockabilly koji se drži isključivo undergrounda… sve se to veže u jednu jedinstvenu cjelinu koja naprosto oduševljava, ako ne instrumentalnim briljiranjem, onda barem svojim žarom i ustrajnošću u beskompromisnom rock’n’rollu.

Velika ljepota leži i u tome što, primjerice, za generacijski, ili bilo kakav drugi jaz ova scena kao da nikad niti nije čula. Ovdje i staro i mlado praši rock’n’roll i dobro se provodi. A situaciju najbolje opisuje savjet Daddy-O-a jednom od bendova: “Nemojte vježbati. Samo se zabavljajte.”

I zaista, oni ga poslušaše…