On zna sve one ‘fancy’ akorde…

Kad je novinar jednom prilikom priupitao slikara Francisa Bacona koliko se u njegovim slikama odražava sam Bacon, ovaj mu je odgovorio: “Umjetnik je ništa, a umjetničko djelo je sve! Umjetnik se u svom djelu smije prepoznavati isto koliko se Bog prepoznaje u prirodi”.

Njegov odgovor kao da je za svoj artistički credo preuzeo Mark Knopfler, nekoć lider Dire Straitsa, a danas uspješan solo izvođač, na putovanju koje ga je odvelo od Straitsa do današnjeg statusa.

O tom putovanju govori dokumentarac “A Life in Songs” objavljen na proširenom izdanju posljednjeg mu albuma “Privateering“. Od ogromnih pozornica obasjanih grandioznom rasvjetom i rasprodanih stadiona, do skromnog, samozatajnog mahera koji tihim glasom i mekanom gitarom priča priču, Knopfler priznaje da je bitno djelo, a ne umjetnik.

Dokumentarac, nastao u režiji Boba Smeatona, zatječe Knopflera kao mladog novinara. Novinarstvo je ‘sultanu swinga’ uvelike pomoglo: “To što sam bio reporter pomoglo mi je da organiziram stvari – što ide u pjesmu, a što u smeće“. Poput Hemingwaya, koji je svoja reporterska iskustva kasnije pretočio u prvoklasnu prozu, tako i Knopflerovi tekstovi obiluju detaljima svojstvenim samo prvoklasnim novinarima.

“Odmah mi se upali antena za zanimljive stvari”, priznaje on. Zaista, ako pogledamo rafinman njegovih tekstova od, primjerice, stare “Lady Writer” (za koju priznaje da je kao singl potpuno podbacila i razočarala), do recentnijih “The Scaffolder’s Wife” s albuma “Kill To Get Crimson” ili “The Kingdom of Gold” s novog albuma, pjesme su to u kojima se prepoznaje ruka pisca talentiranog za detalje. Kad ih poslušamo, ispred nas kao da crno-bijela slova iz novinskih stupaca ožive, te se transformiraju u osobe koje su u njima opjevane. Maloprije spomenuti Hemingway nije se ovdje našao slučajno, a nijednom pravom rock afisionadosu neće ni u jednom trenutku na pamet pasti pretjeranost usporedbe.

Film nas dalje vodi na velike pozornice rasprodanih stadiona . vidimo Knopflera, s onom trakom na glavi, kako cupka u ritmu “Money For Nothing”. U dokumentarac su umetnuti dijelovi intervjua koji je dao nedavno u nekakvom studiju; iza njega je miks pult, u rukama mu je gitara. Razlika između ta dva Knopflera je nevjerojatna: prvi, obliven znojem s tisućama ljudi ispred sebe, i drugi, običan, gotovo nezamjetljiv, s pričom za ispričati i gitarom kojom će to popratiti.

Dokumentarac nas navodi na zaključak da je Knopfler – od vremena kad je rasformirao Straitse – ispred sebe i svjetala show biznisa počeo podizati zid. Za razliku od zida Rogera Watersa, njegov je bio imaginaran, sazdan od povlačenja u unutrašnjost, brušenja skladateljskog umijeća i sviranja, ponekad i prepuštanja vokala drugima. Svi koji su vidjeli njegov nastup s Emmylou Harris na DVD-u “Real Live Roadruning” primjećuju opuštenost na njegovom licu dok se Emmylou drži vokala.

Autor ovih redaka ga je imao priliku gledati na koncertu s Bobom Dylanom. Kad su se obojica našli na pozornici, Knopfler se sa svojim Gibson Les Paulom povukao u pozadinu, gotovo se stopivši s ostalim članovima benda i gitarom, postavši neprimjetan, dok je Dylan istovremeno širio i sklapao ruke i mrmljao “I used to care but things have changed“.

Legenda kaže da je prije zagrebačkog koncerta održanog 2008. u backstageu okupio nekoliko fanova, uzeo akustičnu gitaru i kazao: “Ovo je najbolje što ćete čuti večeras“. Primjeri s Harrisovom, Dylanom i backstageom pokazuju koliko mu je malo stalo do svjetala pozornice: bitna je samo priča koja može – kao na samom početku umjetnosti pričanja – biti ispričana i nekolicini okupljenih oko vatre.

U srži svake prave umjetnosti stoji priča. Knopfler je dokazao da je vrhunski storyteller. Kad tome pridoda izvrstan gitaristički rad – u kojem nijedan ton nije suvišan – njegove priče oživljavaju, krajolici dobivaju obrise, lica crte, a ljudi dijaloge. “Ja sam primoran ovo raditi” priznaje on skromno na kraju. “I bolje ti je da jesi” pomišljaju fanovi, odgledavaju odjavnu špicu i gase DVD player.