Neilov kućni album za unuke

    2921

    Jonathan Demme

    Putovanja Neila Younga

    Datum izdanja: 01/09/2012

    Izdavač: Sony Pictures Classics / Continental Film

    Žanr: Dokumentarac

    Trajanje: 87

    Naša ocjena:

    Stara poslovica kaže: “On bi je.., ali da mu ne uđe“. Ukratko, veliki muzičar i veliki ljubitelj filmova Neil Young odlučio je snimiti filmić o putovanjima, i to prvo u Omemee, mjesto svog ranog odrastanja, te zatim u slavnu dvoranu Massey Hall u Torontu na svoj solo koncert kojim završava turneju za album “Le Noise“.

    Neil Young i režiser Jonathan Demme tako se vozikaju Youngovim oldtimerom, dok im put pokazuje Youngov stariji brat Bob. Veliki je trud uložen u ostavljanje dojma neposrednosti, sirovosti i rada pod velikim intenzitetom. Neil Demmeu prepričava prstohvat anegdota, šala i pošalica iz svog djetinjstva, malo pokazuje okolinu (kako se sve snima iz auta, slike brzo prolaze i nisu pretjerano uočljive), malo lamentira o tome kako se sve promijenilo, a glavnina snimki je iz dvorane Massey Hall gdje drži koncert, na kojem nastupa sam, bez pomoći pratećih muzičara.

    Pjesme izvodi uglavnom na električnoj gitari s obiljem jeke i feedbacka, zatim na orguljama, klaviru, akustičnoj gitari i usnoj harmonici. Inače jako dobre, a nikad službeno izdane pjesme “You Never Come” i “Leia” svoju su premijeru ugledale na filmu, što je jedna od rijetkih preporuka zašto bi netko platio kartu i pogledao ovaj film.

    Ukupni dojam je da je Young htio snimiti film o sebi, ali da previše ne izlaže sebe ili svoju intimu. To nije “Life” Keitha Richardsa sa svim mogućim pikanterijama. “Journeys” nije ni “The Last Waltz” jer nema onaj nepatvoreni naboj muzičara koji svima kaže da trči počasni krug, ali zapravo želi zadržati taj trenutak što je dulje moguće.

    “Journeys” je rutinirani film o jednom manje-više rutiniranom koncertu pjevača u jednoj od mnogih stvaralačkih faza, koji s upitnom snagom ovjekovječuje dotično umjetničko razdoblje. Koncertne verzije pjesama nisu najinspiriranije koje ćete čuti – posebice “After The Goldrush” zvuči anakrono, s dvojbenom direktnošću.

    Young je, doduše, već snimao u dvorani Massey Hall, samo četrdesetak godina prije ovog filma. Snimke tog koncerta ugledale su svjetlo dana prije nekoliko godina i bile odličan live-album, koji ostvaruje svoju funkciju kao dokument umjetnika u tranziciji – rastrgan između supergrupe Crosby, Stills, Nash and Young te benda Crazy Horse i vlastitih unutarnjih demona, Young je dao, ako već ne definitivne, onda barem emotivne, intimne i bolne verzije svojih klasika. S ovim filmom će po tom pitanju ići malo teže.

    Muziku podržava