Najbolji kolaž Kralja guštera dosad

“When You’re Strange” najbolja je fraza koju možemo atribuirati karizmatiku Jimu Morrisonu – nekadašnjem legendarnom frontmenu The Doorsa i protagonistu dokumentarnog filma Toma di Cillia istog naslova.

Dokumentaraca o bendu bez basa nebrojeno je puno snimljeno u četrdeset godina otkako je Morrison umro u Parizu, no dokumentarni film čije je DVD izdanje kasnilo gotovo dvije godine od njegove premijere vjerojatno najvjernije oblikuje njegovu personu opravdanu naslovom, opravdanu pjesmom iz 1967., prikazujući Morrisona kao karizmatika nespremnog na nezasitne medije i očekivanja publike kojima se nije trudio dodvoriti, već zadovoljavati svoje umjetničke impulse.Stoga kroz naraciju pomalo dramatičnog, ali prikladnog projektu, Johnnya Deppa spoznajemo privatnu stranu Morrisona koji se na trenutke čini žrtvom mladenačke ambicije i trojca koji ga je okruživao kako bi postali američki pandan britanskim rock bendovima koji su brzinom svjetlosti osvajali svjetsku publiku.

No, Morrison je ponajprije, poput mnogih umjetnika i lidera, bio samosvjestan i samodostatan, što je rezultiralo neposlušnošću kojom se bend teško nosio, a na koju je Paul A. Rotchild pucao po šavovima. Posljedica tvrdoglavosti urodila je plodom – što je Morrison bio gori, to je više rastao kao predvodnik mladih buntovnika u nestabilno vrijeme Vijetnamskog rata.

Rock i njegove seksualizirane varijante bile su sredstvo nošenja mladih bez prava artikulacije stavova o američkoj svijesti, ali i o vanjskoj politici koja je nesumnjivo oblikovala svakodnevicu. Tako film kronološki prati razvoj benda od njegova osnutka, služeći se različitim materijalima: od arhivskih, televizijskih, do onih najzanimljivijih iz privatnih arhiva članova benda ili ljudi direktno uhvaćenih u The Doors groznicu u čemu se najviše ističe, pomalo začudno, Morrisonova strana na koju nismo navikli – strana koja je skrivala introverta iza Kralja guštera ili imena Mr. Mojo Risin, introverta koji je ponajviše od svega htio eksperimentirati s poezijom uz poznatu kombinaciju s opijatima i odmaknuti se od netreptajućeg oka javnosti i medija kojima se opirao gajeći imidž provokativnog i propalog pjevača.

Psihološkoj analizi filma doprinose i umetnuti igrano-filmski fragmenti redatelja Paula Ferrare “HWY: An American Pastoral” snimljen 1969. koji prikazuje Morrisona kao misaonog autostopera i cestovnog lutalicu u potrazi za izgubljenim sobom; film koji je najironičniji dokument načinjen za pjevačeva života.

Ova kombinacija s vrlo poetičnom naracijom Deppa i arhivskim materijalima, pretežito nepoznatim i dosad neiskorištenim, u odličnoj montaži daju najbolje iskustvo The Doorsa dosad: kolaž koji napokon oblikuje gotovo potpunu (jer apsolutno je nemoguće) osobu čudnog čovjeka čijeg se imena danas svi sjećaju.