Murray Lerner: “The Other Side of the Mirror: Bob Dylan Live at the Newport Folk Festival, 1963-1965”

U svojim ranim dvadesetima Bob Dylan našao se na životnom raskršću. Njegove folk i protestne pjesme zamijenit će rock ‘n’ roll, stvarajući nepremostiv jaz prema folk čistuncima. Redatelj Lerner ovim je dokumentarcem snimio Dylanovu transformaciju od trubadura do svojevrsne rock zvijezde, obuhvativši tri ključne godine Newport festivala.

The Newport Folk Festival američki je festival folk i njemu srodne glazbe koji se svake godine (od 1959.) održava u Newportu (Rhode Island). Festival je zaslužan za proboj izvođača koji će kasnije postati velike zvijezde (Joan Baez…), no ime Boba Dylana ostalo je najdublje urezano u festivalsku povijest: ne zato što mu je nastup iz 1963. bio prvi na nacionalnoj razini, već zbog onoga što se dogodilo dvije godine poslije.

“The Other Side of the Mirror” smješta vas u prve redove Newport Folk Festivala tijekom tri godine: od 1963. do ključne 1965. U 80-ak minuta saznat ćete kako se pisala glazbena povijest i kako je Dylanov osobni glazbeni razvoj otvorio još jedno novo poglavlje pop glazbe.Dvadeset pjesama – neke cjelovite, neke naprasno ‘odrezane’ – s dnevnih radionica i noćnih nastupa otkrivaju Dylana kao ‘glasnogovornika generacije’ (htio on to prihvatiti ili ne) koji je svojim stvaralaštvom i stihovima zainteresirao apsolutno sve. Jednako tako, “The Other Side of the Mirror” presjek je vizije jednog izuzetnog umjetnika čija se umjetnost zakotrljala dalje od stroge forme folka koji je Dylanu postajao sve teže breme.

Snaga ovog dokumentarca krije se u njegovoj jednostavnosti. Nema naracije, tek puki crno-bijeli zapis Boba Dylana, Joan Baez, Johnnya Casha i ostalih kako izvode svima poznate pjesme u idiličnoj atmosferi.

Većina materijala nije nikad bila prikazana i ma koliko nastupi iz 1963. i 1965. spektakularni i povijesno zanimljivi bili, ciljana publika odlučit će odmah pogledati ključni nastup 1965.

Rijetki su nastupi u glazbenoj povijesti koji su legendarni i kontroverzni poput onoga Boba Dylana na Newport Folk Festivalu 1965. Kada je Dylan stupio na pozornicu s Paul Butterfield Blues Bandom i odsvirao električni set pjesama, taj je nastup povukao za sobom puno više no što je itko mogao očekivati.

Tih petnaestak minuta promijenilo je glazbeni svijet i postalo predmetom nebrojenih analiza i rasprava podijelivši obožavatelje u dva oprečna tabora. Danas, gotovo 45 godina nakon ‘elektrifikacije’, oko Dylanovog se nastupa još uvijek vuku repovi.

Finalnu večer Festivala, 25. srpnja 1965., Pete Seeger najavio je kao ‘poruku današnjih folk glazbenika tek rođenom djetetu o svijetu u kojem će živjeti’, no zadana tema Dylanu nije odgovarala.

I kad su se s pozornice začuli nenajavljeni zvuci električne gitare, rođeno je milijun urbanih legendi, priča i pričica: Je li Seeger doista pokušao sjekirom presjeći dovod struje? Tko je izviždao Dylana, publika ili novinari? Je li Dylan plakao iza pozornice?

Istina koju možete čuti je da su “Maggie’s Farm” i “Like a Rolling Stone” u električnoj verziji izvedene tako traljavo i neuvjerljivo, a sam zvuk (bravo za ton-majstora) bio je i više nego očajan. Stoga, jesu li mu doista dobacivali zbog napuštanja ideala ili kratkog, a lošeg nastupa?

Uslijedio je bijeg s pozornice, preduga tišina, a Peter Yarrow koji je pokušao spasiti situaciju bio je tada vjerojatno najzbunjeniji čovjek na Newportu. Dylan se vratio s akustičnom gitarom i kao posljednju pjesmu izveo “It’s All Over Now, Baby Blue“, zauvijek se oprostivši s folk puristima.

U godinama koje će uslijediti Dylan je radničku košulju zamijenio crnom kožnom jaknom, ali priče o ‘izdaji’ ostat će iste. Akustični dio njegovih koncerata dizan je u nebesa, a onaj električni izviždavan do neslućenosti.

Kako su godine prolazile, dio tabora koji nikada neće oprostiti ‘elektrifikaciju’ shvatio je kako im je Dylan tim nastupom želio reći da nikad nije bio ‘njihov’, ni bilo čiji drugi, već samo i uvijek svoj. Slična se mišljenja formiraju i danas, jer mu mnogi danas zamjeraju kako na koncertima više vremena provodi naslonjen za klavir nabadajući akorde (lijep je primjer gospodin s varaždinskog koncerta, koji je uporno vikao “Gitara! Harmonika! Je?o te klavir!“), ali to ionako nije njegov problem.