Martin Scorsese: “No Direction Home – Bob Dylan”

“No Direction Home” fascinantan je prikaz početka karijere Boba Dylana, portret njegova života od školskih dana u Hibbingu, preko zasjedanja na tron folk glazbe u New Yorku i svojevoljnog ‘elektrifikacijom izazvanog’ silaska s istog, sve do umalo kobne motociklističke nesreće 1966. godine. Režiranja ovog iznimnog tri i pol sata dugog dokumentarca prihvatio se Martin Scorsese, ponudivši nam kolaž arhivskog materijala i intervjue desetak osoba kroz čije je živote Dylan prošao, no najzanimljivije od svega – progovorio je i sam Bob Dylan.

Zašto “No Direction Home“? Naravno, naslov je preuzet iz stiha legendarne “Like A Rolling Stone” (u izvorniku imala je pedesetak kitica), pjesme koja se provlači kroz cijeli film, koja je na jedan osobit način obilježila cjelokupnu Dylanovu karijeru i njegovo stvaralaštvo. “Home” nije dom odakle dolazimo, već dom kao trebamo stići, odnosno kako Dylan sam kaže: “Rodio sam se daleko od mjesta na kojem trebam biti, pa mu se sad vraćam”.

Gotovo 20 godina, Bob Dylan, patološki nepovjerljiv prema novinarima, škrt na riječima, odbijao je, ljubomorno čuvajući svoju privatnost, stati pred mikrofone i kamere. U rijetkim trenucima kad je to učinio (tj. kad je morao), ili je lagao, ili nam dosađivao. Kritičari i novinari tumačili su to njegovom željom da svoj vlastiti kult podigne do neslućenih, gotovo mitskih razmjera.

No, istina je, kako to obično biva, posve suprotna: Bob Dylan jest čudak, jest cinik, jest mrzovoljan, no ovaj dokumentarac je početak demisticiranja njegovog lika i djela: Karizmatični 65-ogodišnji glazbenik, s Clark Gable brčićima i suspregnute mimike s karakterističnim i prepoznatljivim pogledom, je iznimno šarmantna i nadasve duhovita osoba koja se ne libi otvoreno i iskreno progovoriti o svojim počecima, a neke rečenice koje će nepovezano reći tijekom razgovora svojom snagom i mudrošću mogu se mjeriti jedino sa stihovima njegovih najvećih pjesama.

Martin Scorsese je svakako pravi odabir za ovakvu vrst projekta, s obzirom da on i Dylan imaju podosta sličnosti: Obojica su fascinirana New Yorkom s prijelaza pedesetih na šezdesete godine 20-tog stoljeća, obojici je blizak blues (sjetite se Scorseseovog “Martin Scorsese Presents The Blues – A Musical Journey” iz 2003.), obojica su rockeri u duši, a što je najvažnije, obojica su izvrsni naratori. Nipošto ne treba zaboraviti da ovo nije prvi Scorseseov glazbeni dokumentarac: 1978. režirao je “Posljednji valcer” zabilježivši oproštajni koncert The Banda, prateće grupe Boba Dylana.

Prigodom snimanja tog filma zasigurno se morao susreti s Dylanom, no ovdje je odbio bilo kakav susret, koncentrirajući se isključivo na arhivsku građu s gomilom fotografija i filmskih snimaka koje je malo tko imao priliku vidjeti. Desetosatni intervju s Dylanom, specijalno snimljen za ovaj film, vodio je njegov menedžer i osobni arhivar, ujedno i suproducent filma Jeff Rosen.

Mnogi će Scorseseu zamjeriti što se u filmu ogradio od vječnih pratitelja rock ‘n’ rolla – seksa i droge – o kojima ovdje nema niti riječi. No, oni koji znaju čitati između redova, prepoznat će rijetke trenutke u kojima opijati isplivavaju na površinu (primjerice kad Joan Baez svira Dylanovu pjesmu, a on uopće nema pojma da je njegova, te Dylanov i Cashov duet u “I’m So Lonesome I Could Cry”), a isto tako i priču o ljubavnim vezama (primjerice s Echo Helstrom kojoj je posvećena “Girl from The North Country). Scorsese se namjerno odlučio uvesti tihu cenzuru ne želeći se baviti tračevima i ljubavnicama, fokusirajući se izričito na najbolji dio Dylanove glazbene povijesti.

Međutim, Scorsese nije ublažio činjenicu da je Dylan bio mitoman koji je izmišljao priče o svom podrijetlu tvrdeći da je iz Novog Meksika, te da je u New York stigao teretnim vagonom, a sve kako bi što više bio nalik svom uzoru Guthrieju, no isto tako bio je skloni kleptomaniji: ‘Posudio’ je 25 Guthriejevih ploča od Paul Allena istog trenutka kad je Allen otišao na godišnji odmor. Nije zaboravio pripomenuti kako je Dylan bio i svojeglav, uvijek radeći samo ono što njemu odgovara, spreman gaziti i preko leševa ako bi to bilo potrebno.

Ali fascinantno je za vidjeti kroz intervjue, osobito Joan Baez koju je Dylan, ajmo reći, iskoristio i odbacio (“Teško je biti mudar i zaljubljen u isto vrijeme” reći će danas Dylan), kako se gotovo ispričava što je rekla da ju je Dylan nepozivanjem na turneju povrijedio. Upravo će ona kazati, po meni, ključnu rečenicu cijelog dokumentarca: “Dylana nitko nije upoznao, svi su ga poznavali samo onoliko koliko bi im on dopustio“.

Scorsese je film podijelio u dva dijela: Prvi dio bavi se Dylanovim odrastanjem u hladnom i zabitom Hibbingu, rudarskom gradiću u Minnesoti, upoznavanju prvo s country, a zatim i s folk glazbom, njegovoj transformaciji od Roberta Zimmermana do Boba Dylana, upisivanja na sveučilište u Minnesoti, fascinacijom Woodyjem Guthrijem, te odlaskom u New York, točnije Greenwich Village, tadašnjem artističkom središtu svijeta, koji je bio pravi mali raj za sve umjetnike, pjesnike bitnike, boeme i one željne uspjeha na pozornicama Velike Jabuke.

Tadašnji Dylanovi prijatelji – Dave Van Ronk, Liam Clancy, Tony Glover, Maria Muldoar, djevojka Suze Rotolo (poznata s naslovnice albuma “The Freewheelin Bob Dylan”) – i dan danas s ushićenjem prepričavaju vlastite udjele u ‘najznačajnijim godinama američke kulture’, dok sam Dylan prilično tupo odgovara da je u New York došao samo svirati i istražiti kako netko dobije priliku snimiti ploču. Ništa više. Redovito je svirao po njujorškim klubovima živeći od priloga publike (vrlo dobro je znao da su lovci na talente uvijek u blizini), a s obzirom na repertoar koji je izvodio stekao je nadimak Wooody Guthrie Jukebox.

No ubrzo će Dylan prerasti i Village i Guthrieja. Njegove pjesme “Masters Of War”, “Blowin’ In The Wind”, “A Hard Rain’s A-Gonna Fall”, te “The Times They Are A Changin” ostavit će snažan dojam na generaciju koja će postati nositelj društvenih promjena do kojih će doći u Americi tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kojoj je Dylan proglašen glasnogovornikom, gdje je upravo to etiketiranje Dylan najčešće osporavao jer, kako sam kaže: “S tim se nije mogao poistovjetiti”.

“Blowin’ In The Wind” bila je pjesma koja je dirnula sve: Od senzibilne Joan Baez, do veterana Petea Seegera, no i producenta Johna Hammonda (kasnije će upravo on otkriti Bruce Springsteena) zbog kojeg je Dylan, kao prvi folk izvođač u povijesti američke glazbe, potpisao ugovor za izdavačku kuću Columbia Records.

Prvi dio filma primjereno završava u Newportu 1963. gdje Dylan izvodi upravo tu pjesmu skupa s Joan Baez, Pete Seegerom i triom Peter, Paul & Mary.

Međutim, Scorsese se pobrinuo da u prvi dio filma ubaci snimke ‘električnog’ Dylana (sa službeno proglašenog jednog od najznačajnijih nastupa uživo svih vremena, engleske turneje 1966.) i reakcije i komentare nezadovoljne publike, naviklu na akustično izdanje svog heroja, u rasponu od “previše gnjavi usnu harmoniku” do “ovo je prostituiranje”, kao nagovještaj onoga što će se dogoditi u drugom dijelu dokumentarca, a što će uzdrmati i Dylanov svijet i svijet njegovih obožavatelja.

Iz današnje perspektive promatrano, zaista je nerazumljivo i nemoguće za shvatiti kako je moguće da je jedna instinktivna odluka mladog autora, kojem je limitiranost folk glazbe, koji se bazira isključivo na upotrebi akustičnih pjesama i tradicionalne forme, počela smetati u njegovoj kreativnosti, mogla izazvati toliko mržnje i ogorčenja kod njegovih obožavatelja.

Na Newport folk festivalu 1965. Dylan se drznuo izaći s pratećim bendom (Paul Butterfield Blues Band), odsvirati tri pjesme i biti ispraćen s gomilom uvreda, zvižducima, poput “Jude” koji je izdao glazbu koja ga je učinila slavnim. Od starog Dylana ostala je jedino usna harmonika i pričvršćivač za nju.

No, prije bi se reklo da se Dylan vratio svojim korijenima – rocku i bluesu. Sam Dylan je lijepo objasnio o čemu se zapravo radilo – teret političkog značaja koji se pridavao njegovom stvaralaštvu postao je za njega nepodnošljiv, te su električni instrumenti bili jedan od pokušaja da se izvuče iz tog angažmana kojeg su od njega zahtijevali razni fanatici i kvazi-revolucionari.

Njegove turneje sastojale su se od tog trenutka od dva dijela: Akustičnog koji je dizan u visine i električnog kojeg je publika redovito izviždala (izuzev “Like A Rolling Stone”). No, Dylan je na sve provokacije iz publike (“Judo!”, “Izdajniče!”, “Isključi struju!”, “Što se dogodilo s Woodyjem?”) ostajao relativno miran, tek ponekad prkoseći još više (genijalna scena kad sjedne za klavir i samo otpjeva: “There’s something happening here but you don’t know what it is – Do you, Mister Jones?”), a da ga svi uzvici i omalovažavanja nisu pretjerano dirali vidi se u snimkama iz backstagea gdje se Dylan i The Band (tada su se zvali The Hawks) šale na vlastiti račun i novinske članke o “izviždanom koncertu gdje je pola publike napustilo dvoranu prije kraja”.

Da novinarska glupost ponekad doista nema granice uvjerit ćete se u ovom dokumentarcu počevši od iznimno priglupih pitanja tipa “Zašto pjevate?”, “Marite li za svoje pjesme”, pa sve do nerazumnih zahtjeva za sisanjem naočala kako bi se snimila dobra fotografija. Upravo su novinari i kritičari napuhali mit o njemu kao nedodirljivom i nepristupačnom glazbeniku iz nezadovoljstva što Dylan nije bio ‘poslušan’, uvijek je radio po svome i nije se zamarao s ignorantskim upitima novinara koje uopće ne zanima njegova glazba (sjajan je primjer novinar koji postavi iznimno kompleksno pitanje, a kad ga Dylan upita što on misli o tome, novinar mrtvo-hladno odgovara da nikad nije čuo niti jednu Dylanovu pjesmu) na koje je odgovarao sofizmima s obzirom da se na drukčiji način na njih nije i moglo odgovoriti. Novinari su ionako više bili fokusirani na njegovo nametnuto mu političko djelovanje, no Dylana politika nikad nije zanimala (sjajna epizoda s Dylanovim ‘j… mi se za vašu nagradu’ govorom (kojeg je pročitao sam Scorsese) prilikom svečane dodjele Emergency Civil Liberties Committeea 1963.).

Scorsese je dokumentarac odlučio završiti s kontroverznom Dylanovom nesrećom 1966. oko koje se i danas vuku repovi u pogledu pitanja je li se ona zaista dogodila ili je to bio Dylanov bijeg u izolaciju (Dylan je sam rekao da mu nesreća nije stavila život na kocku, već da mu ga je možda spasila).

Bob Dylan na samom početku intervjua, govoreći o vlastitoj mladosti, kaže: “Zapravo, i nisam imao nikakvih ambicija”. Iz današnje perspektive gledano, poznajući njegov životni put i njegova glazbena ostvarenja, strah me i pomisliti što bi bilo da je bio iole ambiciozniji.