Marina Andree: “Sevdah”

“Sevdah” je dokumentarni film o dugo vremena zaboravljenom istoimenom glazbenom žanru koji je najviše vezan za Bosnu i Hercegovinu, a po svojoj atmosferi i tematici podsjeća na blues. Kompletnu priču o sevdahu redateljica Marina Andree priča kroz svoje uspomene na djetinjstvo i druženje s prerano preminulom pjevačicom i književnom urednicom Farah Tahirbegović, kojoj je ovaj film posvećen.

Druga važna osoba koja se pojavljuje u dokumentarcu je Damir Imamović, unuk slavnog pjevača sevdalinki Zaima Imamovića, koji nakon godina studiranja jazza ponovo otkriva sevdah. Također film otkriva neke stare običaje Bosne i Hercegovine (i ne nužno samo Bosne i Hercegovine) kao što su ašikovanje (slobodniji prijevod je upucavanje ili udvaranje) te podsjećanje na stare vrijednosti kada je među ljudima bila izraženija veća povezanost i veća želja za druženjem.

Film ne nudi veliku faktografiju, ali je, kao i sam sevdah, vrlo sugestivan. Na prvi pogled paradoksalno je da je sevdah ‘ponovo’ otkrila dijaspora Bosne i Hercegovine, ali to je sama bit sevdaha u širem smislu – čežnja za nečim što trenutno nije izvedivo.

Melodije tog žanra podsjećale su na dom, na jedan drugi život, ali i činile ono što su uspješno radile njihovim djedovima i bakama – davale utjehu. Osim toga, nije jedini put u životu da počnemo cijeniti nešto tek onda kada prestane biti dostupno. Na posredan način “Sevdah” čak daje odgovor na pitanje zašto je sevdah ‘opet odjednom’ u modi – zato što je njegova meditativna priroda sjajan kontrapunkt modernom životu koji se odvija u petoj brzini i preticajnoj traci.

“Sevdah” ne priča priču samo na verbalnom nivou, već i kadrovima, atmosferom i drugim neizravnim postupcima, a prisutna je i doza bosanskog humora. S glazbene strane, fascinantno je kako je gitarist Damir Imamović uspio bešavno spojiti blues ritmove s melodijama sevdaha. Gershwinova “Summertime” doživjela je uistinu osebujno (ali dirljivo) čitanje, što sugerira pokretanje muzičkog eksperimenta da se poznate američke blues i folk pjesme probaju prebaciti u formu sevdaha. Predlažem da se počne s Haggardovom “Sing Me Back Home” ili Guthrievom “Midnight Special”.

U filmu možemo čuti i češku verziju pjesme “Ja se konja bojim”, priču o čovjeku koji je htio kupiti radio iz kojeg isključivo ide glas Zaima Imamovića, te upoznati stari instrument saz, koji je do dolaska harmonike bio glavno glazbalo uz koje su se izvodile sevdalinke.

Osim što educira o sevdahu, “Sevdah” reflektira humanost, prijaznost, poštovanje prema svom zavičaju, potiče gledatelja, da parafraziram Johna Kennedya, ‘da se ne pita što mogu drugi ljudi učiniti za njega, nego što on može učiniti za njih’.