“Lords of Chaos”: Istine, laži i stvari koje su se zaista dogodile

“Lords of Chaos” filmska je priča o Øysteinu “Euronymousu” Aarsethu, suosnivaču norveškog black metal benda Mayhem te središnjoj figuri norveške black metal scene ranih 90-ih godina, koji se, u pojednostavljenim crtama ove dramatizacije, našao prikliješten u šabloni imidža kojeg je godinama kultivirao. Bio je to teatar koji je mogao proći kao estetika ružnog, ali taj teatar uskoro se pokazao kao potencirani nacrt za bizarnu ideološku formu i to u trenucima kad su se oko neukrotivog klinca Aarsetha počeli okupljati neki drugi ozbiljno problematični klinci.

U srži svega krio se klasični adolescentni bunt kojemu je osnovna meta bio konformizam u matičnoj Norveškoj. Aarseth je tako odlučno i marketinški kontrirao i dobrano potencirao: muzika je morala biti agresivnija od svega što je do tad postojalo, morala je biti bolja od svega što je do tad postojalo (ruku na srce, Mayhemov “Deathcrush” zvuči kao da je sniman na krumpiru), stavovi su morali biti mračniji od svih dosadašnjih stavova, izgled je morao biti najekstremniji ikad, izjave su morale biti šokantne, “Hail, Satan!” morala je čuti svaka bakica u prolazu, Dobro je moralo znati da postoji Zlo koje ga sustiže, sreća je morala znati da postoji patnja koja je dolazi uništiti, harmonija je morala znati da će je kaos rastaviti na proste faktore, itd., itd. Klišeji su se nizali, a sve se to filtriralo kroz muzički pravac kojeg je Aarseth osobno krstio imenom True Norwegian Black Metal.

Predložak za film “Lords of Chaos” istoimena je (navodno) polufikcijska knjiga autora Michaela Moynihana i Didrika Søderlinda objavljena 1998. godine. Režiju potpisuje švedski redatelj Jonas Åkerlund koji uz Dennisa Magnussonsa supotpisuje i scenarij. Za one znatiželjne, Åkerlund je između 1983. i 1984. godine bio bubnjar kultnog Bathorya, a kasnije se isprofilirao kao uvaženi redatelj izobilja glazbenih spotova (Madonna, Rammstein, Lady Gaga, Satyricon, Beyonce, itd.) te nekolicine igranih filmova (izdvojio bih “Spun” iz 2002. godine).

Film prati mladog i ne pretjerano uvježbanog gitarista Aarsetha (tumači ga odlični Rory Culkin) koji u Oslu, negdje u drugoj polovici 80-ih godina, skupa s Jørnom “Necrobutcherom” Stubberudom te Kjetilom Manheimom osniva bend imenom Mayhem. Aarseth je mladenački pun života. I u tom pogledu iznimno je čak i simpatičan. Buntovan je i vapi za pozornošću. Želi biti istaknut. Želi napraviti nešto što nitko nikad prije njega u muzici nije napravio. No, fokus je većim dijelom na izgradnji imidža, a manjim dijelom na izgradnji impresivne muzičke kompozicije.

Tinejdžerski trio u ovoj Åkerlundovoj dramatizaciji traga za posljednjim dijelom brutalne slagalice – pjevačem (iako su u stvarnosti u tom periodu kroz bend prošli vokalisti Messiah te Maniac). Preko oglasa iz susjedne Švedske javlja im se Per Yngve Ohlin umjetničkog imena Dead. Šalje im snimku na kazeti i momci postaju oduševljeni njegovim sablasnim i agresivnim vokalnim ispadima. “Predivno je”, tvrdi Aarseth. “Baš ono što nam treba.” Ohlin se stoga seli u Norvešku i bend se nastanjuje u jednoj seoskoj kući gdje redovito uvježbava autorski materijal. Od tog trenutka pa nadalje stvari zapravo počinju zastranjivati, a priča kojom se ovaj film bavi manje ima veze s muzikom, a više s popratnim tragičnim događajima te aktivnostima kao nusproduktima izgradnje spomenutog imidža. Glavni okidač zastranjenja (barem u filmu) postaje Ohlinovo samoubojstvo.

Ne bih ulazio u detalje događaja jer ih je internet prepun. Postoje jasne, nedvosmislene činjenice, ali postoje i nedokazane tvrdnje. Ono što je daleko najvažnije je to da je norveško zakonodavstvo davnih dana reklo svoje. Zatvorske kazne su podijeljene, osuđenici su kazne odslužili i rekao bih da sve ostalo vezano uz taj dio norveške black metal scene odlazi u puki senzacionalizam. Stoga dosta o tome.

Åkerlund gledatelja jako dobro uvodi u psihu glavnog protagonista Aarsetha i na tom planu ne posustaje ni najmanje. Aarsethove postupke iskorištavanja čiste tragedije kao i nemoralnih radnji ostalih aktera scene radi postizanja popularnosti, kako Mayhema tako i cijele scene, redatelj ne opravdava ni najmanje. Sugestije zašto je Aarseth napravio to što je napravio kreću se u rasponu od suptilnih do očitih, ali Åkerlund je svakako iz prikaza njegove osobnosti uspio izvući tragove ljudskosti i empatije.

Isto, međutim nije napravio u slučaju njegovog ubojice, tobože scenskog konkurenta, Varga Vikernesa (tumači ga Emory Cohen) na kojemu je također stavljen naglasak jake karakterizacije. To je povodljivi tinejdžer kojeg vjerno prati osjećaj manje vrijednosti. Želi biti dio kruga, pa kad mu Aarseth u jednoj sceni suptilno dade do znanja kako ne može slušati Scorpionse i biti dio black metal scene, već u sljedećoj on prišivak na taj sporni bend (koji nije dovoljno ‘true’) baca u kantu za smeće, a kosu farba u, pogodite, crno. Sramežljivom klincu Vikernesu samopouzdanje raste rapidnim tempom te imidž kojeg je stvorio Aarseth zamjenjuje ideologijom. Bizarna ideologija, u kojoj kombinira načela paganizma, sotonizma i nacizma (“Kakav idiot!”, kaže jedan novinar u filmu), rezultira “aktivnostima, a ne riječima” (nešto na čemu je opasno zamjerao Aarsethu) koje Aarseth pak, umjesto da ih prijavi određenim institucijama, poput ordena časti kači na odoru ‘zlog’ imidža tzv. Crnog kruga, koji je usput rečeno obuhvaćao ostale odabrane klince, visoke uzvanike norveške black metal scene.

Åkerlund kulerštinu kojom se protagonisti šepure poput paunova zaobilazi u širokom luku. Priču priča humano, s dozom tuge i žaljenja te suptilno sugerira kako se ništa od tragičnog i sumanutog nije ni trebalo dogoditi. U samom početku bili su to samo klinci sa svojom buntovnošću i pokušajima nekonformizma, sve dok imidž nije počeo privlačiti pogrešne klince. Tada su stvari odskliznule u patologiju. Tragedija vezana uz Ohlina vjerojatno se mogla spriječiti da se primjerice rezanje na pozornici nije tumačilo kao kul stvar već kao signal za pomoć. Vikernesove sumanute aktivnosti mogle su se sasjeći u korijenu, jednako kao i Faustov čin brutalnog ubojstva da se nije smatralo kako je kul u Crnom krugu imati člana kojeg zanima kako je to zabiti nož u nečije tijelo. U Åkerlundovoj viziji Aarseth je mlad i glup, ali u konačnici ne i zao te redatelj nedvosmisleno prikazuje kako se grižnja savjesti potput mentalnog tumora nakuplja i raste u Aarsethovom umu (ali on to svojom kulerštinom vješto i odlučno prikriva).

Septička jama međutim ubrzo dolazi do grla, a flashbackovi na Ohlinovo samoubojstvo naviru u gejzirima. Smrznutost potisnutim emocijama počinje se otapati, ali taman u trenucima kada čovjeku iz guzice dolazi u glavu, u dvadeset i petoj godini života, Aarseth taj jedan jedini život tragično gubi.

Kad se sve zbroji i oduzme rekao bih da je više vrlina nego mana u ovom Åkerlundovom ostvarenju. Ono gdje je Åkerlund napravio propust je prije svega odabir snimanja filma na engleskom jeziku. U svakom slučaju ovdje nije riječ o holivudskom šupljem blockbusteru (jer film ipak ima određenu težinu), ali snimanje na norveškom jeziku bilo bi sigurno puno uvjerljivije rješenje. Drugi problem je taj da se film minimalno bavi glazbenom stranom black metal scene (nije da tu nije bilo muzike, objavljivanja albuma, nastupa, itd.) pa se tako kao najveći domet ispostavlja prikaz jedne svirke Mayhema te okupljanje u podrumu Aarsethove prodavaonice ploča Helvete. Izuzevši Mayhem i Burzum, nema spomena ni o jednom drugom bendu iz tog perioda, kao i epohalnim izdanjima koja su uslijedila.

Također, čitavi period slabašno je oživljen te se kroz čitavi film stječe dojam kao da se radi o nečemu što se dogodilo prije maksimalno deset godina. Problem koji će sigurno mnoge pogoditi u žicu je i upitna stopostotna činjenična vjerodostojnost priče, no već u početku jasno je istaknuto kako je film utemeljen na istini, lažima i stvarima koje su se zaista dogodile. Nije dokumentarac, nije fiktivan, ali najveća vrijednost sigurno leži u tome da film između redaka odašilje jasnu poruku – tragedija se mogla spriječiti, muzika je mogla ići dalje.