Kronika propasti običnog čovjeka

    6688

    Renato Tonković, Marijo Vukadin, Robert Bubalo

    Izgubljeno dugme

    Datum izdanja: 01/03/2015

    Izdavač: One Sand Production

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 92

    Naša ocjena:

    Ako na plakatima određenih filmova piše: ‘Nije za mlađe od 18’, onda bi na plakatu filma “Izgubljeno dugme” autora Renata Tonkovića, Roberta Bubala i Marija Vukadina trebalo pisati: ‘Nije za osobe sklone depresiji’.

    “Izgubljeno dugme” sugestivan, mučan dokumentarac o Goranu ‘Ipetu’ Ivandiću, bubnjaru Bijelog dugmeta, koji bez trunke pretencioznosti, patetike ili nekih redateljskih trikova ostavlja kamen u želucu i knedlu u grlu.

    U rock filmovima čest je motiv (zakašnjele) gratifikacije, u smislu naknadnog prepoznavanja genija, no ovdje toga nema. Ovo je prvenstveno priča o tragičnom životnom putu. Ivandić je iza sebe ostavio suprugu i sina, no oni nisu sudjelovali u ovom filmu. Film kronološki prati Ivandićevo odrastanje i sazrijevanje, priključenje Bijelom dugmetu, gdje je figurirao kao najmlađi član najpoznatije postave, čak 10 godina mlađi od Željka Bebeka i 5 godina mlađi od Gorana Bregovića (obojica se, uz brojne druge muzičare pojavljuju u filmu), konzumaciju svega što donosi krilatica ‘sex, drugs and rock’n’roll’, spektakularno hapšenje zbog navodno pljesnjivog hašiša, služenje zatvorske kazne, sumnjive poslovne avanture sa svakakvim ljudima te tragičan kraj u beogradskom hotelu Metropol u siječnju 1994. Ivandićeva smrt, pad sa šestog kata beogradskog hotela, i dan-danas izaziva diskusije, no većina koja ga poznaje složit će se da je Ivandić bio senzibilna dobričina koji je previše vjerovao ljudima, odnosno, kako kažu u filmu, otvorio je vrata krivim ljudima u krivo vrijeme. Tako ga portretira i film “Izgubljeno dugme” koji možemo podijeliti u dva dijela gdje je prijelomna točka odlazak u zatvor. Do ulaska u zatvor, film govori o rock zvijezdi. Nakon izlaska iz zatvora, “Isporučili su drugog čovjeka“, kako kažu, film govori o običnom čovjeku koji se, opterećen ogromnom grižnjom savjesti, želi iskupiti, koji želi učiniti nešto od života, no svojom naivnošću samo upada u još veće nevolje. Sekvenca filma u kojoj svira “Sanjao sam noćas da te nemam” svojom vizualnom komponentom obogaćuje ovu fantastičnu pjesmu te podcrtava uznemirujuću atmosferu cijelog filma.

    Ivandićev tragičan i mučan kraj nije ništa tužniji nego kraj svih onih tisuća ljudi koji su svoju ušteđevinu davali raznim mutikašama u nadi za dobru zaradu, da bi na kraju ostali bez ušteđevine, bez zarade i, ono najgore, bez nade. U tom pogledu film je priča o svima nama, i lako u tome možemo prepoznati, ako ne sebe, onda barem nekog nama poznatog koji zbog previše povjerenja i previše dobrih namjera plaća preveliku cijenu.

    “Izgubljeno dugme” je proglašen najboljim filmom 9. DORF-a i vrijedi ga vidjeti, jer je on mnogo više od biografije rock muzičara. To je uvjerljiv dokument vremena (pre)obilja i dokument vremena tranzicije i neimaštine.

    Muziku podržava