Julien Temple: “Joe Strummer: The Future Is Unwritten”

    4870

    Julien Temple

    Joe Strummer - The Future Is Unwritten

    Datum izdanja: 01/01/2007

    Izdavač: IFC Films

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 123

    Naša ocjena:

    A gdje ste vi bili tog 22. prosinca 2002. kada je objavljeno da je umro Joe Strummer? Ja moram priznati da se ne sjećam, iako sam prilično sigurna da će taj datum u povijesti popularne kulture zauzeti možda čak i važnije mjesto od onog na kojem se nalazi dan kada je ubijen John Lennon.

    Snimiti film o Joeu Strummeru, zbog svega onoga što je on nekada predstavljao i što mnogima još uvijek predstavlja, sigurno nije bio lagan posao, iako je Julien Temple mnogim stvarima koje su se događale Strummeru i oko njega mogao sam posvjedočiti.

    Temple se, naime, sredinom 70-ih motao oko The Clasha i snimao njihove nastupe 16mm kamerom, ali je svoj prvi rockumentarac ipak snimio o Sex Pistolsima. The Clash su na red došli tek kasnije, nakon što je Strummer preminuo od srčanog udara u 50. godini života.

    Film o Strummerovom životu započinje kadrovima o Joeovom djetinjstvu, kojeg je, kao sin diplomata, proveo prvo u Ankari gdje je i rođen, pa zatim u Cairu i Mexico Cityu prije nego što je zajedno s bratom Davidom poslan u London u internat, u kojem je, sudeći prema viđenom u filmu, proveo najgore godine svog života.

    Fakultet nije nikada završio, jer ga je napustio negdje nakon što je David počinio samoubojstvo i započeo život kao skvoter na ulicama Londona. U to se vrijeme Joe preimenovao u ‘Woody‘ (vjerojatno po uzoru na Woodya Guthriea), a ime Joe Strummer je ušlo u upotrebu tek kasnije, godinu dana prije nego je oformio The Clash. Kao skvoter osnovao je bend The 101’s, s kojima je svirao kako bi zaradio novce od kojih su skvoteri živjeli.

    No nakon što je ubrzo upoznao Micka Jonesa i Paula Simonona (koji jedini iz nepoznatog razloga nije želio sudjelovati u snimanju ovog dokumentarca), te legendarnog punk managera Berniea Rhodesa, Strummer je napustio svoj dotadašnji hipijevski način života i osnovao bend koji će kasnije biti prozvan jedinim bendom čije postojanje ima stvarnog smisla. Iako je taj naziv bio samo marketinški trik, The Clash su zapravo za mnoge takav bend i dan danas, a njihov raspad kao ni Joeovu smrt mnogi nikada nisu uspjeli prežaliti.

    Što The Clash čini toliko jedinstvenim i neponovljivim bendom, a Joe Strummera velikim idealistom i glasnogovornikom punk buntovništva, vjerojatno nećete uspjeti shvatiti iz ovog filma, jer je on namijenjen onima koji to već jako dobro znaju, ali se vole s vremena na vrijeme podsjetiti.

    Muziku podržava

    Podsjetnik će doći iz usta mnogih ljudi koji su bili sastavan dio Joeova života, kao i onih koji su ga u životu sreli samo nekoliko puta, ali su ti susreti zato na njih ostavili neizbrisive tragove. Osim uobičajenih osumnjičenih, kao što su Topper Headon, Mick Jones i Bernie Rhodes, u filmu se pojavljuju i takva lica kao što su Johnny Depp, Flea i Anthony Kiedis, te Bono i Martin Scorcese, a svi oni svjedoci su nevjerojatne snage Joeova karaktera i neponovljivog utjecaja njegovog idealizma na sve koji su ga okruživali.

    A taj ga idealizam nije napustio niti nakon što je iz benda protjerao Jonesa i Headona, a zatim par godina nakon toga raspustio The Clash, u vrijeme kada je bend postao već toliko slavan širom svijeta da se Strummeru počelo činiti kako je time sve izgubilo svoj prvobitan smisao. No to nikako nije značilo i kraj Joeova bavljenja glazbom, koju je u početku skladao samo za filmove te se i sam okušao kao glumac, jer je s The Mescalerosima uspio stvarati onakvu glazbu kakvu mu, vjerojatno, nikada ne bi pošlo za rukom svirati da je The Clash nastavio postojati.

    Ono što je posebno u ovom filmu o Joeu Strummeru je način na koji je on sam prisutan u njemu, budući da je redatelj koristio Joeov glas iz radijskih emisija koje je Strummer snimao za show “London Calling” u razdoblju od 1998. do 2002. i koji je navodno imao 40 milijuna slušatelja širom svijeta.

    Također je znakovit i način na koji su intervjuirani svi oni koji se pojavljuju u filmu kao sporedni likovi u priči o Joeovu životu, jer su ti intervjui održavani oko logrorskih vatri koje je Joe jako volio i često ih sam priređivao na glazbenim festivalima.

    Zbog svega ovoga, mislim da bi Strummer s odobravanjem pogledao ovaj dvosatni film o vlastitom životu, no nisam sigurna bi li sebe doživio, kako ga je Temple pokušao dočarati isječcima iz “Životinjske farme”, kao prvog među jednakima.

    Mislim da je Joe smatrao da svi ljudi posjeduju jednaku snagu da promijene svijet i vlastite živote, bez obzira na politička uvjerenja, porijeklo ili glazbeni ukus.

    Muziku podržava